Sapnut cu vam jednu tajnu...3
...Istinita prica.Koja traje...
ONA
Sinoc nisam oka sklopila,mrzim ovaj osecaj koji sam davno ostavila
iza sebe,ovu prazninu i rupu u stomaku koju jutros osecam
ovaj strah,tremu,prazninu,paniku osecaj koji te paralise
i koji moras utrnuti jednom plavom pilulom.
Cekam da pocne da deluje,da me bar prividno umiri
da pokusam bar malo da zaspim,i nemam bas nikoga
da mu kazem koliko mi je lose,koliko sam preplasena,zaledjena
od ovog osecaja protiv koga sam nemocna,koga sam davno ostavila
iza sebe a koji mi ponovo dise za vratom.
Ti si valjda moj privatni,a opet si u sred ove situacije iz koje ne znam kako cu.
Ne mogu da spavam,da jedem,da disem,da razmisljam
tesko mi je uzasno,ne vidim resenje a nalazim se na mrtvoj tacki
u kojoj sam bila i pre sest meseci ni pedalj se nisam pomerila,
nista nisam ucinila za sebe,samo ujutru navucem lazni osmeh
da preguram dan i gledam vas koji zivite svoje zivote.
Znas i pored svih vas,ja sam uzasno sama,u svom svetu
sa teretom na ledjima,sa strahom,krivicom.
Nije lako povrediti ljude oko sebe,da su bar losi prema tebi
bilo bi lakse,nego te bezgranicno vole i zive za tebe,mozda i na svoj bolestan
i posesivan nacin ali te vole.Sve je tako zapetljano,uzasno tesko
da se bilo sta promeni,ja nemam snage nikog da povredim
ja sa tim ne bih mogla da zivim dalje.
Lako je tebi ti imas svoje prijatelje,slobodan si covek,ne moras da
nikom objasnjavas,ni od kog da zavisis,neces pomeriti ni pedalj
svog zivota.A ja bih trebala srusiti ceo jedan svet,zivot kakav god on bio
pa i kamen kad izbacis iz cipele koja te zulja nekako ti je tesko.
A ja sam takva,ubilo bi me da povredim bilo koga,
brinem za njih,brinem za tebe,tvoje izgubljeno vreme,nade
i ponovo ubijam sebe samu,vracam osecaj koji me paralizuje
onu rupu u stomaku koje se uzasavam,moj najveci strah
nesto protiv cega sam se borila i znam kakav je nemilosrdan
neprijatelj,ne zelim da me ponovo preuzme,ne zelim da ponovo budem
nesrecna,paralizovana,prazna,prestravljena i da taj osecaj umirujem
prespavanjem bola,ja sam dve godine svog zivota prespavala
vestackim sarenim lazama.Samo sada ovako,da malo odmorim,da se priberem
zelim da budem jaka,da idem napred,da pocnem da zivim svoj zivot
a nekako mi nista ne polazi za rukom,ne mogu da se maknem iz mesta.
Izvini,mrzim sebe sto ti ovo pisem,sigurno cu se pokajati cim se smirim,
istina je da ja ne znam sta da radim,vec pocinjem da razmisljam o tome
kako su dani duzi i topliji,kako je sve vise ljudi na ulici,pa me hvata nervoza
od svih tih ljudi oko nas,vise sam volela one ledene zime gde zive duse
nije bilo na ulici da vide lazljivicu,preljubnicu,dvolicnu osobu koja sam postala
i ti u sred svega toga koji bi trebao podignute glave da hodas sa nekim
umesto sto se krijes sa mnom po misijim rupama.
I sta ja mogu da ti obecam,sta da ti kazem,lepo mi je sa tobom ali postajem svesna
da ovako ne moze doveka,ovo nije zivot nego sakrivanje,krademo minute,sate
samo za nas,ali to nije zivot koji tebi treba.
Ja ne znam sta cu i kako cu,mozda cu jednog dana i otici i staviti tacku na ovu nasu pricu,
mozda ce se preokrenuti neki dobar vetar,ne znam.
Znam da mi prijas,da mi je stalo.Znam i da imam svoj drugi zivot,roditelje koji me vole
koji su sve nemocniji,kojima sam potrebna,ovaj zivot koji me je svezao ovde,nemam srece da ih povredim
i tu je i on,taj neko koji mene voli,na svoj neki ravnicarski nacin ali otkud mi pravo
i da unistim nesto sto smo gradili 10 godina.Valjda i ne treba zivot biti samo
smeh i leptirici.
Sta mogu da ti obecam,stalo mi je,da smo se sreli mnogo ranije sve bi bilo drugacije.
Ne znam sta sam ti htela napisati,vec osecam da me hvata san,malo cu odremati
nemam nikoga da mu se poverim,tesko mi je,a opet znam da nemam pravo
sa tobom to da delim,jer od mene dobijas samo mrvice i zasluzujes od mene
samo pozitivnu energiju i osmeh,nisi ti duzan da slusas moja sranja,kojih sam puna.
Izvini.Odremacu,pa cu ti se javiti.Popicemo popodne kafu,ako jos hoces
htela sam samo da budem iskrena prema tebi,necu nikada da te povredim
a nemocna sam bilo sta da kazem,dok stojim ovako u mestu i gledam kako
se svi oko mene krecete,i svi nesto ocekujete od mene
a ja stojim sledjena i ukopana u mestu.Ubijaju me velika ocekivanja svih vas.
ON
Ljubavi ne smijes da se predajes i padas, ali ne smijes vise nikada ma koliko tesko bilo.
To je osnov svega.
Moram ti opet reci jedno-
ja nista ne ocekujem. Nista ne trazim.
Ali shvati ,bas nista. Nemam rijeci da ti opisem kako mi prijas i da si ti jedna i jedina sa kojom sam pricao i bio ja ono sto stvarno jesam.
Ti si ucinila za mene ono sto niko nikada nije ucinio vratila si moje ja.
Najgore od svega je to sto ti ne mislis na sebe vec na sve ostale koji samo uzimaju i nista vise ne daju.
Znam ja dobro, taj osijecaj- dajes ,dajes a niko da se zamisli sta stvarno tebi treba.
Onda se kao i obicno izvices na sebe, stavis sebe u neki ruzan polozaj i okrivis se kao da si ti za sve kriva.
Vjeruj mi jedina da nije tako.
To je samo njihova takozvana igra koju su dobro ispraksirali i koju igraju da svu krivicu prebace na tebe jer, Boze moj to tako treba:treba zivjeti bez srca i emocija.
Ma seru vjeruj mi.
Jedan momenat sa tobom sa onoliko emocija ne bih zamijenio sa sto godina zivota pored nekog koga gledam a vidim samo prazno.
JEDNO JE NAJVAZNIJE A TO JE DA MORAS MISLITI NA SEBE.
Prvo to pa sve ostalo, mada za ovo ostalo ne treba ni da te bude briga.
Suvise su ti uzeli da bi se osvrtala. Samo nek su zivi i zdravi.
Znam kroz sta prolazis, hiljadu pitanja na koje nemamo odgovor i hiljadu sta ako???
Jebiga valjda je to normalno kada smo ovako blesavi pa prvo mislimo na sve ostale pa tek onda na sebe.
Hocu da znas da cu uvijek biti uz tebe jer ti si moja dusa i da nista ne trazim, ali nista.
Najbitnije mi je da budes srecna i da budes dobro.
Hajde malena odmori se pa pijemo kafu.
Ne dam ja nikome.
Nastavice se...