Brod u boci

Nepoznata

Zivot — Autor unajedina @ 20:45

 

Dobra noć Dame i Gospodo.

Želite li malo vatre da zgrejete promrzle prste?

Srce možda?

U ovoj snežnoj noći kada se svi mrštite na sneg, majka mora da vas je rađala u vreloj Australiji, pa je ovo za vas smak sveta? Niste navikli na bele zime, na škripanje snega pod nogama, promrzle prste? Mnogo vam je od majke prirode, a toliko ste joj dobra doneli, čini vam se surova u ovoj svojoj beloj lepoti?

Zabaviće vas bljuvačica vatre, iza čijih šatri ne ostaje spaljena trava.

Za tragove na duši ne garantujem.

Pokupiću svoje klikere rasute po podu. Šarene. Da se ne okliznete posle igre.

Igračka i plačka.

Šta dobiješ kada skineš osmeh pajacu?

Kad mu noktima zguliš slojeve obmane sa lica?

Kad zatvoriš lava u kavez, želeći da ga pripitomiš?

Da li on ikada prestane da sanja slobodu?

I da li se ikada ohladi uzavrela krv?

Da li želite da osetite med koji se topi na jeziku, i pelin koji truje?

Blagi povetarac koji miluje travu stepa, pa joj donese požare koji je spale?

Želite li da rešavate nepoznate?

Ja se ne sabiram, nikada ne dajem tačno rešenje.

Ne možeš me oduzeti, jer sama sebe oduzimam najviše.

Ne možeš me pomnožiti, jer se uvek iznova menjam u korenu. 

Nisam deljiva sa nulama.

Nikada neću dati  prost broj.

Moje jednačine će uvek ostati nepoznate.

Rešenje je svaki put isto.

Pobeći sa časa.

Kukavice tako rade.

Zabavljala bih vas još malo...ali i ovo je previše za cenu ulaznice koju ste platili. Slikanje sa Magaricom dodatno se plaća.

...Razočarenje.

Duga, bolna i podmukla bolest...

Koja me polako ali sigurno...

Belim zorama i dugim noćima... 

Ružnim snovima i nečistom savešću 

Stalnom strepnjom...

Ubija.

 

 

 

 

 

 


Traži se...

Zivot — Autor unajedina @ 23:48

"Traži se jedna reč.

Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a

nikako da je izgovorim, i, možda, napišem
.

 

 

Tražim godinama tu strašno važnu reč koja bi me spasila...

... a ne mogu nikako da je nađem,

pa izlazim da je tražim po ulicama.

 

Pre toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je

neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i

opomene.

Odlazim da je tražim po Terazijama; možda sedi pred

Moskvom i pije pivo, a možda je u kiosku s novinama.

“Šta radiš?” – pitaju me poznanici.

Šta da im kažem? Da tražim neku reč, a ne mogu da je

nađem?

Sve što su tražili, to su i našli, zato što i nisu hteli ništa

naročito.

Lepo se vidi: umrle su u njima prave reči, a ostali

samo brojevi i opšta mesta....

Traži se jedan svet, prekjuče iščezao....
 


 

Traži se nada....ona davna nada polagana u sebe same i u

vreme koje dolazi.

 

 

Traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo

po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da

vrate ljubav...


 

Traži se onaj ulični časovnik na banderi pod kojim smo

čekali, onaj sat što još uvek otkucava u našem pamćenju.

On se traži

 

 

...Jedanput bismo primetili da mala kazaljka

stoji na šest a velika na dvanaest, i ne bismo se čestito ni

okrenuli...

      

...a kazaljke su ponovo stajale na šest i na

dvanaest, samo bi između ta dva pogleda protekao ceo

život.

 

 

 I on se traži – taj život što promiče od danas do

sutra...

 ...onaj život što je kolao, ključao, puzio, preklinjao...



...voleo, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao ...

 

 

 

...i ponovo padao ...

 

 ...i opet se dizao...

 ...ispod onog uličnog

časovnika koji se traži, a koji je ko zna kuda odnesen."

Momo Kapor

                                                                                     

Lepu zimsku, zavejanu noć generacijama koje su žigosane istim uspomenama.

Ludim vrapcima koji udaraju u zidove stvarnosti, pokušavajući da izlete van.

Vukovima koji zavijaju na mesec tražeći komad otkinute duše.

Don Kihotima i Malim Prinčevima.

Buntovnicima i osobenjacima.

Pozdravlja vas Una Jedina, koja je još u detinjstvu plakala zbog Deda Mrazova, koliko god joj lepe poklone donosili.

Cirkusantkinja koja se prkosno smejala kroteći lavove i jašući slonove.

Uvek mimosvijeta.

 

 






U Mačkovim čizmama

Ljubav — Autor unajedina @ 06:10

-"Ti si moja mera, zbog koje mi niko neće uspeti prići dovoljno blizu, za njih ću zauvek ostati daleka, divlja i nepristupačna. Tuđa."

Jeste li se nekada zapitali gde odlaze Mačori sa prvim sumrakom...

Nisam otišao nigde.
Samo sam čekao da zaključaš vrata i izvadiš ključ,
da prođe neko vreme dok ne osetim da si
zaspala ( znaš da mogu da te osetim ),
a zatim tiho i u mraku otključavam i ulazim, kao kakav iskusni razbojnik, skidam lagano jaknu i cipele, a ključeve od auta, sa brdom privezaka, među kojima je i jedam minijaturni toranj - Ajfelov, meni najdrazi, polako da te ne probudim, odlažem na tvoju komodu gde držiš svoju skupu kozmetiku
.


Sedam bez imalo buke u indijanski položaj kraj tvog kreveta, i čekam da ako te probije znoj od temperature, da ovlaš usnama pokupim graške znoja sa tvog čela, a kad osetim da su ti usne popucale, da uzmem onaj tvoj labelo, sa komode, sa ukusom čokolade, i da nežnim i laganim pokretom usnama nanesem na tvoje ispucale usne, da i ne osetiš... da bdim nad tobom celu noć, da samo na svaki sat izađem na terasu da zapalim cigaretu... a i tada, dok gledam u dim koji nestaje u mraku, mislim o tebi, o tvom postojanju, i odmah bacam tek upaljenu cigaretu i vraćam se hitro da budem kraj tebe, da te osetim, da osetim tvoj dah, dah bez koga bih bio tako prazan...


Ujutru bih se lagano izvukao iz tvoje sobe, istuširao bih se i ponovo ušao, ali sad, malo glasnije... skinuo ti pidžamu, koja je mokra od temperature koja te je dobar deo noći opsedala, i obukao onu tvoju, suvu, toplu, koja miriše na sigurnost i na puding od vanile. Pustio te da misliš da mislm da spavas, i legao kraj tebe: deleći polovinu tvog jastuka od heljde i tvog ćebenceta, na kojima se tako snažno oseti sav tvoj miris od koga sam sad tako naivno postao zavistan,  ljubeći najnežnije oka dva, nosić i usne sa ukusom čokolade - Moje sve, i sve tako dok me san ne savlada...      


Nikad te ne bih ostavio samu kad si nežna i uplašena - upamti - N I K A D !


Eto, to ti je za MERU.

Tvoju - pa ko uspe... nek nosi.

 


Mačor

Ljubav — Autor unajedina @ 19:35


Uvlačiš se kroz prozor, kao pokisao olinjali mačor.
Mirišeš na kišu, duvanski dim i skidaš jaknu na kojoj se oseti neki jeftin ženski parfem, pa mi nežno skidaš oznojenu mokru pidžamu, jer sam celu noć buncala pod temperaturom. Misliš da spavam. Ne želiš da me otimaš od sna.
Iskusno. Umeo bi to da uradiš a da me ne probudiš, i zatvorenih očiju, osetiš moje pokrete, čak i dok sanjam. Znam tvoje prste.
Čovek bi pomislio da si pažljiv, i da ti čula nisu utrnula posle  burne noći iz koje izlaziš tek u sitne sate.
Ali nema veze, pretvaraću se da spavam, jer me mrzi da presvlačim pidžamu,
a prija mi neka nova, suva, i topla koja miriše na sigurnost i puding od vanile.
Pa ću da se raširim po celom krevetu, kao u snu, a samo ću se praviti da spavam.
Nema ni malo mesta za tebe, pa nećeš imati srca da me budiš i pomeraš,
a šanse nema da legneš kraj mene sa tim mirisima koje si doneo iz bludnog spoljnog sveta, nego ćeš kao svaki mačor otići u kuhinju da popušiš još jednu cigaretu, pa da se istuširaš.
Kad sve to završiš, i poželiš da legneš kraj mene, da me uzmeš u naručje i da spavamo tako da nam se nosevi dodiruju, kako bi osetili dah onog drugog, videćeš da sam se neprimentno izvukla i otišla na posao. Kao mačka.
Sad imaš krevet samo za sebe i možeš da spavaš do mile volje.
Dajem ti čak i svoj jastuk od heljde i svoje ćebence koje miriše na mene, da se ušuškaš u njega i spavaš kao beba. Snom pravednika.

Sigurna sam, kad se vratim kući, neće te više biti tamo, ili ćemo se mimoići u prolazu, ali uhvatiću tvoju senku, tvoj poslednji odraz u ogledalu, dok izlaziš,  osmeh talentovanog djubreta, koje namešta kragnu, i uzima ključeve od auta dok izlazi u svet koji mu pruža tako mnogo mogućnosti. U kojem koračaš koracima gladnog i žednog da zagrebeš, otmeš, zagrizeš zubima do krvi. Kao ponovo rođen.
I ja ću se nasmejati tvom odrazu u ogledalu, krajičkom usana, nećeš ga ni primetiti

 
Namestiću ti kragnu, popraviti ti frizuru, trajaće samo sekund jedan, cmoknuti te u obraz i poželeti ti lepo veče.
Izvući ću ključ ovaj put...
...da ne ulaziš kroz prozor, kao mačor, kad te noć vrati pred svitanje.

 


Snežana kojoj su dojadili patuljci...

Ljubav — Autor unajedina @ 20:23
"                                                                                   Jedne Nove godine, ne sećam se više koje, izađoh pred jutro na ulicu.
Bilo je to u ono daleko vreme dok je još padao sneg i jelke bile prave, a ne plastične.
 
Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbačenim šarenim kapama od kartona. Učini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.


Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?  
Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom ispod koga je svetlucala duga večernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sašivena od magle i paučine. Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu držala samo dva jedva vidljiva zlatna kaišića. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre.
Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridržavala je okovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.  
Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?  
Prošla je pokraj mene ne primetivši me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzotičnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, riđa! Imala je ogromne tamne oči; u to sam siguran.  
Zašto je napustila pre vremena novogodišnje slavlje? Da li je neko ko je te noći bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li se napio i bio prost?  
Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li možda jedan od retkih noćnih šetača koji je imao sreću da je vidi lično?  
Ili je to bila Snežana kojoj su dojadili pijani patuljci?  
Ali, zašto je plakala?  
Jesam li već rekao da sam ovu priču napisao samo zbog toga da je ona možda pročita i javi mi se telefonom?  
Već više od petnaest godina razmišljam o tome zašto je plakala one noći."

 
 
MOMO KAPOR

 

 


Salome

Ljubav — Autor unajedina @ 13:13

Ponekad se pitam koliko života živimo, i kroz koliko njih nosimo istu sudbinu, i da li uvek moramo da žigosani nekim davnim prokletstvom, budemo kažnjeni kad se drznemo da pružimo ruku i da poželimo nešto i nekoga?

Koliko još pogrešnih puteva, koliko još iskušenja, koliko još života?

Ovo je priča o ženi, koju mi je poslao neko jako poseban u mom životu. Priča koja me je dodirnula, na način samo meni znan. Jedna žena, koja je ostavila trag na najznačajnijim muškarcima koji su svojim delima nepovratno promenili ovaj svet.

Priča žene koja mi je bolno poznata, priča koju može osetiti samo neko ko prepoznaje trnovite strane srca.

Da li je moguće voleti nekoliko muškaraca svom silinom,  svakog na poseban način, drugačijom stranom srca, i biti svoja i ne biti ničija?

Biti obožavana i voljena, a biti sama?

Lu Andreas-Salome.

 

 

 Na hiljade redova napisano je o Lu Andreas-Salome. Rođena 12. februara 1861. godine u Sankt Petersburgu kao ćerka generala nemačkog porekla u službi cara Aleksandra drugog, i majke, koja je bila Dankinja. Mala Lu kako su je zvali ni po čemu nije mogla da pretenduje na slavu. Premda je imala veće obrazovanje nego ono koje je uglavnom bilo rezervisano za žene njenog vremena, uprkos dosta obimnom delu na nemačkom jeziku po kome je, u svoje vreme, bila poznata ipak, ono što ju je obeležilo jeste činjenica da je Lu Andreas-Salome bila fascinacija za najveće mislioce muškog pola njenog vremena.
Ostavila je vidan trag u životu tri danas izuzetna čoveka: Ničea, Rajnera Marije Rilkea i Sigmunda Frojda. Bila je to dobitna kombinacija koja joj je na neki način omogućila da se vine ka zvezdama. Pošto je ustanovljeno da je to izuzetno stvorenje moglo da parira trojici velikana na intelektualnom nivou, ljudi su počeli da se zanimaju za nju. Biografije i eseji preplavili su police i još i danas ih preplavljuju. Ova žena, najzagonetnija među ženama i dan danas pobuđuje pažnju i u vezi sa njom uvek se postavlja isto pitanje: kako je uspela da bude do te mere facinantna, magično opčinjujuća, erotski i duhovno neodoljiva za najveće muške umove toga vremena.

Svi mi saznajemo o Lu iz istih izvora: njenog ''Dnevnika'', njene autobiografije, njenih pisama, preko junakinja njenih romana i iz njenih eseja. Međutim, Lu je silovito prekrajala svoje tekstove, naslućujući da će posle njene smrti biti plen radoznalaca. Povrh svega, umela je i veoma dobro da laže, ili drugačije rečeno - bila je maštovita i inventivna. Čak se i njeni biografi, navodno dobro obavešteni, po svoj prilici nisu usuđivalili da otvoreno govore o misterioznoj, intrigantnoj, Lu Andreas-Salome.
No, da krenemo od početka.


Najpre, otkud joj to ime dive ili kurtizane?
Salomeovi, prilično brojni u Francuskoj u 15. i 16. veku, bili su iberski Jevreji koje je Inkvizicija proterala iz Španije i Portugalije. Neki od tih iberskih Jevreja stigli su do Holandije, kao recimo Spinozina porodica, ali ih je najviše bilo na mediteranskom primorju sve do Otomanskog carstva, koje ih je rado prihvatalo.
Stigavši u Francusku, jedan deo tih Jevreja se nastanio u Avinjonu, gde su živeli ne preterano lagodno, ali ipak bolje nego u španiji. Izvesni Andre Salome bio je beležnik u Bou oko 1500. godine. Imao je mnogo dece i porodica se razgranala.
Ne zna se kako je odlučio da se preobrati u protestantsku veru u vreme kada je hrišćanska reformacija hvatala puni zamah. To je bilo otprilike u isto vreme kada je jedan drugi poznati Jevrejin, Nostradamus, odlučio da postane hrišćanin.
Avaj! To je samo značilo zameniti jedno progonstvo drugim; protestanti će ubrzo postati meta svih mogućih napada. Dvorac u Bou, u Provansi, sravnjen je sa zemljom. Moglo se ili izginuti ili otići.
Salomeovi su otišli u Nemačku, koju su trupe Luja XIV, potpuno opustošile, i pridružili se palatinskoj koloniji u kojoj su Francuzi i dalje govorili svojim jezikom.
I ovaj put su se pokazali kao vredni i preduzimljivi radnici. Pradeda Lu Salome je postao imućni grđanin Talina. Zatim, videvši izvanredan ekonomski razvoj Rusije pod caricom Katarinom, odlučuje da se nastani kao trgovac u Sankt Petersburgu. Zdrava pradedova logika i logika svih ostalih Salomea nagrađena je blagostanjem.

I tako stižemo do Lu. Rođena je u veličanstvenom službenom stanu u zgradi generalštaba u Sankt Peterburgu. Njen otac je već u poodmaklim godinama, ali očigledno nema visok položaj. Budući da je kao kapetan imao izvesnih zasluga za vreme pobune u Varšavi, bio je u carevoj milosti. Međutim, usled zdravstvenih problema morao je da odustane od aktivne vojne službe; ostao je da radi pri administraciji i od tada nije uznapredovao dalje od pukovnika, što, uostalom, i nije bilo tako loše.S određenim brojem godina, Gustav Salome je zatražio i dobio najskromniju ali naslednu plemićku titulu koja je davana vernim podanicima Carstva. Toliko o aristokratskom poreklu koje mu Lu pripisuje: u pitanju je samo administrativna formalnost. Mnogi govore da Lu nije snob: ona sanjari, i uvek će ostati sklona maštanju. Uostalom, tu njenu sklonost ka neznatnom ulepšavanju stvarnosti moguće je objasniti činjenicom da je za nju njen otac bio general Fon Salome, carev savetnik, majku su joj zvali 'generalicom', a i u pasošu same Lu je, uz odobrenje vlasti, stajala identifikaciona naznaka - general! Administracija je predusretljivija i lakše daje neke povlastice nego vojna hijerarhija.Iako Gustav fon Salome nije baš toliko veličanstven koliko njegova ćerka tvrdi, ipak je to lep čovek, elegantan i dostojanstven: sušto oličenje romantičarske generacije kojoj pripada. Njegov dom u Sankt Petersburgu je sastajalište intelektualaca, a on obožava svoju ćerkicu, rođenu nakon pet sinova, za koju je on slika samog Boga Oca.Dete će na rođenju dobiti ime Lujza, po majci, ali će je u porodici uvek zvati Ljolja, što je ruska varijanta imena Lujza. Ime Lu se pojavljuje tek kasnije I pod drugim okolnostima.Gospođa Salome, majka male Lu, je lepa i šarmantna, odlična domaćica, savršena supruga, ali očigledno nesposobna da se suprotstavi svojeglavoj ćerci koja radi i uvek će raditi samo kako njoj odgovara, ne iz obesti, nego zato što je takva po prirodi. Jednog dana je pošla s majkom na plažu. Gledajući majku kako pliva obratila joj se rečima:
''Molim te, udavi se!'''
'Ali onda bih umrla!'' odgovorila je majka gutajući knedlu.'
'Pa šta? ' odgovorila je devojčica.
Kasnije će gospođa Salome organizovati razne čajanke i prijeme kako bi Lu mogla da se druži s devojčicama dobrog porekla, među kojima ima i njenih školskih drugarica, ali ona beži iz škole uz, kako kaže ''očevu saglasnost'' jer se dosađuje se s tim brbljivim i površnim stvorenjima koja samo znaju da pričaju o odeći i budućim brakovima, što je njoj smešno. Kako neko može da se uda? I oko ovog će pitanja dosta dugo ostati kategorična, da bi onda pristala da stupi u jedan veoma čudan brak. Ali o tome ćemo kasnije.Petorica braće je obožavaju; veseli su i dragi, oni su joj drugari u igri i više od toga.
Čitavog života će sačuvati sliku o muškarcima koju su joj oni ostavili: nikada nijedna žena koja je kasnije smatrana 'feministkinjom' nije ispoljavala veću nežnost prema muškarcima, kao što je ona, gledajući ih kao nekada svoju braću, pod uslovom da je ne dodiruju.Jedan bitan, suštinski bitan događaj obeležio je njenu mladost: izgubila je poverenje u Boga, u njegovo postojanje.Odrasla je u veoma pobožnoj porodici i veruje da Bog liči na njenog oca, kome je istinski privržena; veruje da je Bog dobar, milostiv, da nas razume, i da sluša nju, Lu, kada mu uveče pre nego što zaspi, priča šta je radila preko dana.
Njena prva ljubav, prema čoveku koji se zvao Henrih Gilo, bila je jaka i perverzna. Kao holandski pastor, bio je vaspitač careve dece i sveštenik luteranske crkve u Sankt Petersburgu. Plav, lep kao lutka, očaravajućeg glasa, bio je predmet divljenja žena iz visokog društva, koje su se utrkivale da dođu na njegovu nedeljnu propoved. Imao je trideset jednu godinu i bio je oženjen.Lu je sa šesnaest-sedamnaest godina trebalo da se pripremi za konfirmaciju. Pripreme je počela s jednim drugim pastorom, prečasnim Daltonom, koga je silovito odbacila prebacujući mu da je dogmatičan. Uostalom, šta ona uopšte tu traži kad Bog ne postoji? Dalton joj je ponavljao da je odrasla hrišćanka; ona mu je na to odgovarala: ''Niti sam odrasla, niti sam hrišćanka!'' Dalton nikad dotad nije video toliku tvrdoglavost.Jedna rođaka povešće je na Giloovu nedeljnu propoved. Njenom oduševljenju nema kraja. Nalazi njegovu adresu i nosi mu pismo u kome mu traži da je primi, ali dodaje: ''ne zbog religioznih nedoumica'' Gilo je ushićen: Prihvata da je sretne i obavija je svojim rukama kao plaštom. U tom trenutku Gilo je njen otac, njen Bog, to je čovek.Njihova veza trajaće dve godine. Ona će biti ta koja će raskinuti. Uvek je ona ta koja raskida. Ali, o kakvoj vezi je tačno reč? Naravno, o tajnoj vezi, mada se viđaju svaki dan u Giloovoj radnoj sobi, u neposrednoj blizini kuće Salomeovih. Lu dolazi i odlazi kad joj je volja. Ko bi se uopšte usudio da je u tome spreči.Gilo je vrlo brzo shvatio da je Lu nešto posebno i da joj mora prići s duhovne strane kako bi je zadržao.Teoretski, ona je tu da bi se pripremila za ulazak u Nemačku protestantsku crkvu, gde bi u isto vreme postala član nemačke zajednice. Međutim, sve se u njoj protivi tome. Takva asimilacija značila bi prekidanje intimnih veza s Rusijom; i šta biva s nama kada se zakunemo u nešto u šta ne verujemo, kada izneverimo svoj sopstveni integritet?Gilo ne navaljuje; religiozne pripreme je zamislio tako da je opija znanjima. I on sam ima bogatu kulturu. Zahvaljujući plavim sveskama u kojima je hvatala beleške, vidi se da je on podučava istoriji religije, objašnjava joj filozofiju, metafiziku, logiku, Stari zavet, Dekarta, Paskala, Por-Roajal... Daje joj da znanje o Kantu, Lajbnicu, Rusou i Volteru. Lu usvaja sve to, i još više nego što on traži.Zbog te besomučne pripreme i činjenice da je usvojila sva ta znanja kasnije će biti smatrana izuzetno retkim slučajem među ženama svoje generacije.  Na Giloovu nesreću Lu ne oseća nikakvo fizičko uzbuđenje. Izgleda da će do svojih zrelih godina biti u tom smislu neosetljiva, i da se time može objasniti prilično iznenađujuće ponašanje za jednu mladu ženu.Lu voli muškarce, ali je oni u najmanju ruku ne uzbuđuju, ukoliko joj nisu odbojni. Veoma je inteligentna, ali se ponaša kao da nema telo. Ne želi da ga ima.Jednog dana ju je Gilo u transu privukao u zagrljaj, poljubio je i upitao hoće li da se uda za njega. Lu saznaje da je on počeo i s pripremama za venčanje. Potpuno je zbunjena. Ponovo se slika Boga, njenog Boga, ruši, i to nepovratno. Ona mu to tužno saopštava: ''Uvek ću biti vaše dete''; ali neće više dolaziti da ga vidi. Lu mora da napusti Sankt Peterburg.Gilo je ostao bez reči kada mu je saopštila svoju nameru da se upiše na univerzitet u Cirihu, jedan od prvih na kome je ženama bilo dozvoljeno da studiraju.Cirih je zborno mesto za mlade Ruskinje oduševljene revolucionarnim idejama i seksualnom slobodom. Ali to nije ono što zanima Lu: ona želi da radi s Aloisom Bidermanom, velikim protestantskim teologom toga doba.Šta drugo preostaje Gilou osim da se povinuje? Zato se njena majka svim snagama suprotstavlja odlasku u Cirih. Braća se trude da izmire majku i ćerku, ali, kao i uvek, Lu ostaje pri svome i majka mora da popusti. Uostalom, možda je i bolje udaljiti Lu od Giloa, za koga se ispostavilo da može biti opasan?Ovde se odigrala priča o pasošu. Da bi Lu mogla da dobije pasoš, mora da proći konfirmaciju: Čudne li saradnje između policije i religije. Ponovo se okreće Gilou. Pastor predlaže da odvede majku u Holandiju, gde će izvesti ceremoniju konfirmacije u crkvi jednog prijatelja.Tako se jednog jutra Lu, klečeći pred oltarom, zaklela da će biti verna hrišćanskoj crkvi, što je oduvek odbijala. Ali više nema izbora. U stvari, ona se više zaklinje na vernost Gilou nego crkvi. Uostalom, to sve liči na ceremoniju venčanja, obavljenu na holandskom, tako da gospođa Salome, njena majka, ne razume ni jednu jedinu reč.Šta u stvari govori pastor Gilo? ''Ne boj se jer sam iskupio tvoje grehe. Oslovio sam te tvojim imenom. Ti si moja...'' I blagosilja je.Nikada nije uspeo da izgovori njeno ime Ljolja, te će je prozvati Lu. Ona će se služiti tim imenom do kraja života. Time će na neki način zauvek ostati vezana za Giloa, što baš i ne liči na nju. Kada će se ponovo zaljubiti, ako uopšte može da se govori o ljubavi kada se ima u vidu koliko ona iz godine u godinu deluje nezainteresovano za sve telesno?Na jednoj slici je vidimo u Cirihu, gde se nastanila s majkom. Upisuje se na fakultet. Njen čudnovati šarm osvaja profesora Bidermana. Nosi crnu haljinu, bez ikakvih modnih detalja, zakopčanu do grla; ima veoma visoko čelo, strogu frizuru, plave oči su joj duboko usađene, a usta nežna. Lice u najmanju ruku markantno, ako ne i lepo.Biderman piše gospođi Salome: ''Vaša ćerka je zaista nešto posebno; krase je detinja čistota i neporočnost, a u isto vreme, njeni stavovi i njena samostalnost ne samo da nisu tipični za jedno dete, nego skoro da nisu ni tipično ženski. Ona je dijamant.''Dijamant će se razboleti. Ni po čemu se ne može znati od ičega boluje, ali pošto pljuje krv, reklo bi se da je reč o plućnoj bolesti. Primorska mesta, dijete, odmor, sve je mršavija. Po preporuci odlučuju da igraju na poslednju kartu: potpunu promenu klime. Dakle, januara 1882. godine gospođa Salome odlazi sa ćerkom u Italiju. Lu samo što nije napunila dvadeset jednu godinu.U Rimu majka i ćerka iznajmljuju sobu u hotelu. U toj novoj sredini Lu će se vremenom naći u krajnje neobičnoj situaciji, o kojoj treba reći nekoliko reči pre nego što počne da se govori o Ničeu.Jedan profesor Lu Salome, raznežen sudbinom te devojke osuđen na smrt, napisaće toplo pismo preporuke gospođi poznatoj u krugovima nemačkih intelektualaca toga vremena i šire, heroini feminizma, idealisti i aktivnom učesniku u revolucionarnom pokretu 1848. godine uprkos protivljenju sopstvene porodice: Malvidi fon Majzenbug, koja u to vreme ima šezdesetak godina. Malvida će uzeti Lu u zaštitu, bar ona tako misli, i zaista, Lu postaje šegrt gost u njenoj kući.Malvida se pak druži s Ničeom, koji nije nepoznat, ali još nije slavan. Za života nikada neće imati više od tri hiljade čitalaca. Zbog veoma lošeg zdravlja bio je primoran da odustane od predavačke karijere. Glavobolje ga satiru. Čitavu jednu zimu proveo je kao Malvidin gost u lepoj vili u Sorentu. Došao je u društvu mladog filozofa Pola Rea i još jednog studenta. Boravak je bio idiličan.Da bi slika bila potpuna, dodajmo da je prilično ružni, ali briljantni filozof Pol Re sin bogatih zemljoposednika Jevreja, bio sklon patetici i boluje od skoro patološke mržnje prema samom sebi, no u isto vreme zna da bude izuzetno duhovit. Takođe i okoreli kockar.Jedne večeri kada je Re, stigavši iz Monte Karla, neplanirano upao kod Malvide za vreme večere, morao je od nje da pozajmi novac za taksi jer je bio izgubio na kocki. I pored toga je lepo primljen. Uprkos Ničeovim i Reovim šalama na račun Malvidine teorije o intelektualnoj jednakosti muškaraca i žena, Malvida se prema tridesetdvogodišnjem Reu ponaša kao prema sinu.Re se prijatno iznenadio kada je među zvanicama ugledao devojku krupnih plavih očiju; zatražio je od nje dozvolu da je otprati do hotela gde je majka čeka. Ona pristaje, uprkos Malvidinim nagoveštajima da je velika drskost šetati se noću gradom u muškoj pratnji. Srećom te je put od Via dele Polveriere do hotela kratak. Ali oni toliko toga imaju da kažu jedno drugom da produžavaju šetnju u nedogled. O čemu pričaju? O ljubavi? Nipošto! Oboje su filozofi, razgovaraju dakle o filozofiji, metafizičkim problemima, o misteriji života i o Bogu, tom pitanju koje je i dalje muči.Bez obzira na to što se Malvida i njena majka protive, Lu i Pol se svako veče šetaju i Pol se silno zaljubljuje u nju; nemoguće joj je da to ne primeti. Tada mu jasno stavlja do znanja da je za nju ljubav prošlost i priča mu o Gilou, njenoj jedinoj velikoj ljubavi, ljubavi s Bogom. U njenom životu nema mesta za druge.Re je na mukama i postaje veoma nervozan. Vidi samo jedan izlaz - beg, jedini način da čovek pobedi u ljubavi, kao što je to opštepoznato još od Napoleona. Ali Re je po prirodi dosta otvoren. Oseća potrebu da se nekome poveri, naročito Malvidi, koja ga voli kao sina i koju ne može tek tako da ostavi, bez ikakvog objašnjenja!Odlazi dakle Malvidi i ispoveda joj se, prepričavajući joj razgovore s Lu koja se smeje na njegove priče o braku...Nakon toga se oseća bolje. Sad se Malvida oseća loše, veoma je besna jer je Lu izneverila sva njena očekivanja. Uspeva da zadrži Pola da ne ode, smiruje ga i grdi Lu. ''Ama šta je tim muškarcima? Zar su nesposobni za prijateljstvo, da, za obično prijateljstvo?'' odgovara joj Lu. Uz osmeh na licu uspeva za tili čas ponovo da pridobije Rea, koji samo to i čeka da bi ostao. Pričaće mu da je nedavno sanjala da živi u trosobnom stanu s dvojicom muškaraca i da su svi zadovoljni. Eto, to bi ona želela.Re potpuno shvata koliko je ta zamisao nerealna, ali je spreman sve da učni da bi je zadržao.Po njegovim rečima, potreban im je neko treći ko bi bio svedok da se uzorno ponašaju.Ko bi mogao da igra tu ulogu? Pokušavaju da ubede Malvidu da to bude ona, ali nju ta ideja užasava. Što se tiče majke, samo što nije pala u nesvest kad je čula.Re se tada dosetio da bi njegov stari prijatelj, filozof Fridrih Niče mogao da bude idealna osoba za to. Šalje mu pismo u kome mu priča o lepoj, mladoj Ruskinji koja gori od želje da ga upozna. Budući da je bio Ničeov verni prijatelj, čak i u trenucima kada mu se činilo da će ovaj izgubiti razum, znao je da filozof veoma teško podnosi samoću i potpuno odsustvo žene iz svog života.Tako je 21. godini srela je Fridriha Ničea koji tada ima 38 godina i koji tokom 1882. godine doživljava svoju jedinu pravu ljubav - upravu nju, malu Lu. Isto oduševljenje sve vreme i dalje je delio i Pol Re, koji joj je predlagao i brak.Ljubav troje intelektualaca ostaje ipak platonska. Ono što je zajedničko za Lu i Ničea je to da su oboje bili pokrenuti na razmišljanje o smrti Boga, kada su kao deca doživeli smrt svojih očeva. Salome je vremenom postala pasionirana i hinduizmom a sa Ničeom provodi tri intenzivne sedmice u diskusiji o filozofiji.Niče u Lu vidi jedno dete, neverovatno nadareno ali u isto vreme nepodnošljivo. Naposletku, Elizabet Niče, sestra proslavljenog filozofa uspeva da udalji Lu iz njegovog života, zabrinuta za psihičko stanje svoga brata. On joj to nikada ne oprašta, upada u tešku depresiju i u to vreme stvara jedno od svojih najboljih dela - Tako je govorio Zaratustra. Niče u isto vreme piše mnogo pisama upućenih na adresu mlade Lu Salome i u njima se vidi sav njegov očaj zbog nemogućnosti da kontroliše situaciju sa njom. Evo jednog od pisama koja je Fridrih Niče uputio Lu Salome decembra 1882.
Draga moja Lu,
U meni imaš najboljeg branioca, ali i najnemilosrdnijeg sudiju! Zahtevam da sudiš samoj sebi i odrediš sopstvenu kaznu. Ja sam tamo u Orti odlučio da ti otkrijem čitavu svoju filozofiju. Ah, nemaš pojma kakva je to bila odluka: verovao sam da nikome ne bih mogao da poklonim nešto bolje.Težio sam tada da te shvatim kao viziju i manifestaciju mog zemaljskog ideala. Obrati pažnju - imam slab vid! Mislim da o tebi niko ne može misliti bolje, ali ni gore. Da sam te ja stvarao, dao bih ti bolje zdravlje i još mnogo toga, što više vredi. i možda malo više ljubavi za mene (mada je to apsolutno najmanje važno), a isto važi i za prijatelja Rea. Ni sa tobom ni sa njim ne mogu da progovorim čak ni jednu reč o stvarima svoga srca. Pretpostavljam da ti uopšte ne znaš šta želim? - ali ova nametnuta tišina me skoro davi, jer dragi ste mi oboje.
F.N.
1887. godine kada je imala 26, udala se za Karla Fridriha Andreasa, zbog njegove pretnje da će izvršiti samoubistvo ako ne pristane na brak. Bez ikakvog ionteresa za taj brak Lu će ostati u njemu sve do smrti svog muža 1930, i zadržaće kasnije njegovo prezime.Živi život pan-evropskog intelektualnog boema, neprestano putuje i u kontaktu je sa najvećim misliocima svog vremena.1897. kada ima 36 godina, sreće Rajner Mariju Rilkea koji je 14 godina mlađi od nje i koji će se takođe zaljubiti u nju. Odlaze na putovanje u Rusiju 1900. godine. Njihova veza trajaće tri godine, ali dopisivaće se čitavog života. Ona je ta koja je promenila njegovo ime od Rene u Rajner, i koja je bila njegova inspiracija.Lu Andreas Salome je susrela najveće umove svoga vremena I to je verovatno bio jedan od razloga bogatstva njenih dela. Napisala je romane: Rut (1895); Dete ljudi (1899); Rodinka (1922); eseje o Ničeu, o Lavu Tolstoju, o Rilkeu, o psihoanalizi, o feminizmu. Takođe je autor svoje autobiografije za koju je želela da bude objavljena posle njene smrti I čiji je naslov Moj život (1951)1911. upoznala se sa Sigmundom Frojdom tokom godina rođenja psihoanalize. Lu Andreas-salome postaje prijateljica sa Frojdovom ćerkom Anom Frojd. Održavaće vezu, dopisujući se sa njim iz Beča i aktivno će učestvovati u razradi glavnih koncepata Frojdovog učenja. Umire 1937. u 76. godini života u Nemačkoj u kojoj dominira nacizam.
U jednoj od knjiga koja se bavila uzbudljivim i potresnim sudbinama slavnih ruskih psihoanalitičarki, gotovo celo prvo poglavlje čini opsežna i pikantna povest o fatalnoj, inteligentnoj i zavodljivoj Lu Andreas-Salome (1867-1937), koja je bila u bliskim erotskim i/ili duhovnim vezama sa nekim od najvećih umova svoga doba, sa Ničeom, Rilkeom, Viktorom Tauskom i Sigmundom Frojdom! O njoj je jedan njen ljubavnik rekao: "U njenim zagrljajima bilo je nečeg čudnog, primitivnog, anarhičnog. Pogled njenih blistavih plavih očiju kao da vam je govorio: ''Za mene će biti vrhunac blaženstva da primim tvoje seme''. Imala je ogroman apetit za te stvari.
U ljubavi je bila nemilosrdna... Bila je potpuno amoralna i istovremeno veoma pobožna - vampir i dete." Pol Bjer, švedski psihoanalitičar i jedan od njenih ljubavnika, daje psihološki produbljeniju sliku njene ličnosti: "Posedovala je dar da potpuno zaroni u muškarca koga voli. Ta izuzetna usredsređenost raspaljivala bi u njenom partneru nekakav duhovni oganj. U svom dugom životu nikad nisam sreo nekoga ko bi me tako brzo i tako dobro shvatio kao Lu... Mogla je da bude veoma strasna, ali samo na tren, i to je bila nekakva čudna, hladna strast. Mislim da je Niče bio u pravu kada je rekao da je Lu - ovaploćeno savršeno Zlo. Partner je mogao da je upija intelektualno, ali u tome nema ljudskog samopredavanja. Možda je u tome i bila tragedija njenog života. Ona se trudila da se oslobodi svoje snažne ličnosti, ali to joj nije polazilo za rukom."


Šuma

Ljubav — Autor unajedina @ 01:15

Koračamo tako nas dvoje. On i ja. Još samo jedno raskršće, samo jedan osećaj, samo još jedan dan. Do sledeće kapije, a onda podižemo mostove, ojačavamo brane, još samo malo puštamo vojske da borave na teritoriji onog drugog. Moje bele šatore u kojima vojnici pijani mahnitaju, donoseći nemire u njegove ravnice.                                                     Moje urlike. I moje tišine.                             Devojčicu moju, i Magaricu, Grešnicu, Ženu, Luđakinju, onu Mimosvijeta.

Varljivo leto dobi tople boje Miholjskog leta, a onda hladni vetrovi severa donesoše kiše, hladnoću koja nam se zavuče u kosti, u duše, bez najave.                                     A mi ostajemo.                                               Onaj koji bi zbog mene voleo moju Mačku. Crnu. Debelu.        Koji bi ukrao, samo da me odvede na vrh piramide. Keopsove.   Za koga su moje reči ovde, sa ukusom hrane koja nam se topila na jeziku i klizila niz nepca, izbačene kao prožvakana i pljunuta hrana sa nadom da će neko moći da oseti taj isti ukus. Uzalud.                                                 Zakoračih u duboku mračnu šumu. Bez i jedne zvezde da mi obasja put. Bacajući mrvice za sobom za koje sam tako naivno verovala da će mi pokazati put da se vratim. Svi oni muškarci koji krenuše za mnom, jedući te iste bačene mrvice. Ne znaju da ih nahraniti neću nikada. Da se tek sada neću umeti vratiti. Njima. Sebi. Nikad više. Odustaju. Zastaju. Tako predvidivi.

Nas dvoje u mračnoj šumi bez i jedne zvezde ostajemo. Verujem u njega da poznaje zakone šume, da će pronaći neki put. Jer nije on bilo ko. Ovaj i Ovakav On!

Ostaviti me ne može, tek tako, divljim zverima. Nada se nekom svetlu u toplom kućerku gde će me ostaviti na sigurnom. Onu za koju kaže da će imati pet muževa koje će urnisati do poslednjeg atoma snage i poslednje pare u džepu i odbaciti kao stare krpe, a oni će biti srećni posle svega za momente i mrvice koje dobiše. Kao milostinju.

Nemoj da me prodaješ tek tako. Da me oglašavaš na oglasnim tablama nudeći mi nešto bolje. Znaš da tek sada za inat neću. I ne možeš mi baš ništa.

Nadam se da znaš pravi put, ja sam krenula u šumu za tobom, mrvica nema više da se vratim natrag, nejaka da se izborim sa zverima, isuviše jaka da bih odustala...koračam tik iza tebe ... pa ti vidi šta ćeš sa mnom.

 

 


Da i kad bih pala...

Ljubav — Autor unajedina @ 23:35

 

 

"Neka mi bude zabranjeno da te volim,
Hoću da ispaštam, hoću da pokažem šta mogu da učinim za tebe.
Neka mi na leđa natovare betonsku kuglu,
Hoću da zamenjujem gipsanog roba na ulazu u tvoju kuću!
Neka poštari odbiju da ti uruče moja pisma,
Neka mi bude zabranjena upotreba javnog saobraćaja i telefona.
Sve što je rečeno o budućnosti,
Da je rečeno o tebi, bilo bi istinito i ne bi propalo.
Da je uzidano u tebe ono što je uzidano u hramove,
Sve to ne bi bilo besmisleno.
Ono što se govori tuđim ženama ja sam govorio tebi.
Iz punih pluća pod šlemom i pod punom ratnom spremom.
Jer ništa ne zaslužuje himne i toliku patetiku osim ljubavi.
Zato što me voliš ja volim sve ostalo.
I nikome ne želim zlo.
Moja ljubavi, digla si me toliko visoko
Da i kad bih pao - do zemlje bi se naživeo!"

Matija Bećković

 


Preziveti sa vukovima

Zivot — Autor unajedina @ 11:35

" Prolaznici me ne prepoznaju. Oni ne vide da sam ja vuk, zalutao u grad. Jedan sivi vuk, mužjak ili ženka, bez imena, bez godina starosti, vuk kojeg ne primećuju svi ti ravnodušni ljudi.

Plašim se gužve, i dok mi nozdrve drhte od gađenja, nespretno se mimoilazim sa ljudima koje srećem. Mrzim ljudsku kožu, i njen miris smrti.

Bila sam sasvim mala devojčica kada sam pobegla iz njihovog sveta. Zvali su me Miške...

Ti ljudi vide samo moju spoljašnjost. Videla sam smrt svuda, upoznala hladnoću i glad više nego što bi oni mogli i da zamisle. Živela sam među vukovima, postala sam i sama vuk, telom i duhom.

Zbog toga oni ne razumeju ovu ogromnu snagu kojom sam obdarena, tu neodoljivu potrebu da ujedam, ako me neko napadne, ovu glad koju ne uspevam da zadovoljim, i ovu divlju slobodu koju svuda tražim od kada su me zatvorili, a nikako da je pronađem. "

                    Preživeti sa vukovima - Miša Defoneska

 

U ovom nepostojećem svetu ja sam Una.

Nosim ime reke koja divlje teče i plavi sve kuda podivljala prođe. Ona koja nikada nije druga. Ni prva. Uvek i samo Jedna Jedina.

Život mi je prošao u čekanju. Čekanju života.

Čekajući da završim školu, čekajući da položim ispit, čekajući da završim fakultet, čekajući prazan autobus u kojem ću moći da sednem, čekajući uređenje doma, čekajući da se svaki muškarac koji je bio pokraj mene promeni, da se odbije od majčine sise, i stane uspravno pokraj mene. Čekajući da se zaposlim, da se osamostalim, čekajući da se oporavim od poraza, čekajući pravi trenutak da napustim svakog vinogradarskog puža, da ga zaštitim, ne povredim...

Čekajući da mi roditelji ozdrave, čekajući da mi prijatelji odboluju dečije bolesti, čekajući letovanja i mora koji su mi obećavali nove početke, čekajući jesen koja mi je donosila samo poraz.

To poražavajuće saznanje da sam, čekajući da počnem živeti život, prošla kroz taj isti život kao slepac, ne kušajući ga, ne živeći ga.

Dobra svima osim samoj sebi.

A onda se rodila Vučica.

Ne znam u koje je svitanje došla, kako je zaposela moje vene i moje misli, da li u trenutku dok sam nema od jecanja ležala na hladnim pločicama kupatila, ili dok sam puzala po podu, dok sam gutala knedle primajući noževe u leđa ljudi koje sam zvala svojim prijateljima, ili dok sam se suočavala sa slabićima koji su želeli da poseduju moje vreme, moje misli, i moje telo.

 

U ovom svetu ja sam Vučica. Surova i hladna.

Nedodirljiva.

Vučica sam i telom i duhom.

Ljušture bednih pojava koje susrećem vide samo moju spoljašnjost. Ne dozvoljavam im da priđu.

Ponekad me zavara privid mogućeg Vuka, koji bi razumeo ono vučije u meni, koji bi se drznuo da zavija na mesec, da prkosi, da se bori sa zverima danju, a noću da mi liže rane, ne plašeći se da mu priđem blizu, toliko blizu da se usudi da utone u san, osećajući moj dah na usnama, koji će udisati, dok me drži u rukama.

Privid traje kratko. U svitanje osetim slabost, ono ljudsko i bedno u njima. Zarijem im zube u vrat, i ostavim da iskrvare kraj puta, ni ne osvrćući će za njima.

Vukovi su dostojanstveni, njihov princip je da ubijaju samo da bi se nahranili, i da se odbrane. Naučila sam da se čuvam, zbog toga sam postala surova.

U ovom svetu, ja sam ona koju prezirete. O kojoj pričate, kojoj potajno zavidite. Umem da se podvučem pod kožu. Kad mi se hoće. Odbacujem slabe bez trunke sažaljenja, bez kajanja. Kao što u prirodi majke odbace slabe mladunce za koje znaju da neće opstati u ovom i ovakvom svetu, ne dajući im šansu.

Ušuškana u vašem svetu, samo vas posmatram. Okrećem glavu, ne želim ni da vidim, ni da čujem. Stare izlizane priče. Mrzi me da razgovaram. Ne ulazim u razgovore, okrećem glavu, ne zanimaju me njihove priče niti pokušaji da me osvoje.

Dosadni su. Prazni. Svi tako isti, tako bolno podsećaju jedan na drugoga. Smešni su mi, tako mali i tako predvidivi. Mogu da predvidim, bez greške, svaki njihov potez, svaku reč, svaki gest. Igram se sa njima kao mačka sa miševima.

Mrzi me da ih gledam, za njih sam samo plavuša koja nikada nije pročitala niti jednu knjigu. Ja ne znam ko je Selimović, niti Andrić.

Ja sam ona plastična lutkica, mala plavokosa devojčica koja nikad nije osetila bol i patnju. Borbu. Dajem im varku da mogu da me imaju, samo ako požele, jedna od mnogih, slična klonovima oko nje, savršeni oklop koji me brani od ljudi. Ne razgovaram sa njima, mrzi me.

Ne dozvoljavam da me upoznaju. Prođu pokraj mene oni koji imaju sreće, a ostanu kraj puta mali slabi primerci nekadašnjih slavnih predaka. Poraženi. A lepo sam im na samom početku rekla.  

Razvodnjene krvi, genetike pomešane sa lošom lozom, nekadašnji potomci vitezova čija se krv razvodnila sa nepismenom ćerkom konjokradica, ili pretkinja nekadašnjih vitezova iz čije je utrobe izašao sramni potomak dezertera koji je čistio klozete i izdavao braću za šaku srebrnjaka.

Ne možete me razumeti.

Ja nisam poput vas, ja ne pripadam vašem svetu.

I nikada nećete razumeti ovo moje prokletstvo...

"...ovu ogromnu snagu kojom sam obdarena, tu neodoljivu potrebu da ujedam ako me neko napadne, ovu glad koju ne uspevam da zadovoljim i ovu divlju slobodu koju svuda tražim od kada su me zatvorili...a nikako da je pronađem."

Vuk koji jednom oseti drugog vuka, nikada više neće moći da legne sa ovčicom. To je najveće prokletstvo.

Lutam i tumaram ovim prostranstvima, tražeći svoj čopor, rasut pod ovom kapom nebeskom.

Da se možda i ja jednog dana vratim kući.

Među svoje.

 

 

 

 

 

 


Zavet

Zivot — Autor unajedina @ 23:55

Ja, Una.

Koja vučem grehe iz prošlih života.

Hedonizma i greha.

Ja, koja sam gazila kroz živote surovo i gladno.

Bahato.

Svetica i grešnica zbog koje se prodavala čast za sitan novac, rasipala dedovina, menjala vera i ime.

U ovom svom...poslednjem.

Konačno platih.

Ja, odavno prokleta podižem glavu ispred svog dželata.

Smejem mu se u lice.

Prkosno.

U strahu, jedino, da sačuvam svoje. Krv i meso.

Da ih zaštitim. Sklonim.

Takva ogoljena podižem glas.

Pretvaram ga u vapaj...krik koji će se prosuti u vasionu, da ga čuje svaka moja buduća kći, unuka, praunuka.

Kao opomenu.

Kao poziv.

Kao zavet.

Da je budi...da je progoni.

Da mira ne pronadje nikada.

U svakom kompromisu dah da joj uzima, u svakom padu da je ubija dok je ne podigne, svaka postelja osrednjosti tamnica da joj postane, svaka predaja kao omča oko vrata da je stegne.

Mira i spokoja da nema...dok ne oseti, ne drzne se, ne proživi sve moje snove...da se izlije iz korita kao podivljala reka, da poplavi, bez domova da ostavi, i dalje da plavi, da menja svoj tok i svoj pravac, da krči šume i kamenjare, da se ne zaustavlja nikada.

Nikome iz sažaljenja hlada da ne pruži, da spali isušene livade i stepe, sve što korena dubokog nema pred njom da izgori, svi koji pužu i na četiri noge hodaju pred njom u rupe da se sakriju, da izvire samo najhrabriji, spremni da izađu i pred samog Đavola, dušu da mu prodaju, da prkose smrti i demonima.

Moje zavijanje i urlanje u vasionu da se ureže, da je podseti u noći punog meseca... Na ono što nema.

Da bosa istrči po snegu, po ledu, i takva, krvavih stopala, da tumara po trgovima i ulicama, bez sna i spokoja...

Dok ga ne pronađe.

Kao zavet.

Kradem momente.

Otimam.

Da upijem u svoj krvotok.

Da urežem u svoj genetski kod...koji želim da prenesem nekom svoje krvi...jedino dobro što ću ostaviti nakon svih ovih života. Da se rasprsnem iz ovog poslednjeg sa osmehom na licu.

U inat.

Sudbini. Bogu. Ljudima.

Da umrem sa rukom na srcu.

Da sagorim u svojoj čežnji, ljubavi, lutanjima.

Kradem trenutke, reči, osećaj. Želim da me boli ovaj čemer postojanja bez njega, da urliknem, taj urlik da utisnem u svemir...da ga čuje svaka moja pretkinja kao vapaj iz besmisla koji će me progutati...Tu svetlost i lomljavu zavijanja na mesec...da nikada ne stane, da se nikada ne zaustavi, pomiri...da u ime moje čežnje pronađe ono što sam imala na dohvat ruke...dodirujući vrhovima prstiju...dok mi je izmicalo...u nepovrat.

U nepovrat.

 


Ta divna stvorenja

Zivot — Autor unajedina @ 13:50

Mali,

      mali,

             mali ljudi.

U njihovim malim,

                   malim,

                            malim životima.

Život koji im prođe kao tren, bačen i promašen u njihovoj slabosti.

U njihovom kompromisu.

U njihovoj jadnosti.

Koji pužu kao vinogradarski puževi ostavljajući samo sluzav trag.

Prazne reči o tome kako je lep ovaj svet, ovde bumbar onde cvet.

Koji lažu sebe bedno, svi ti brakovi i veze koji predstavljeni drugima izgledaju da valjaju.

A truli su do srži.

Smrde na kompromis, smrde na bljutavost, na buđenja leđa uz leđa.

Na dodire bez strasti, na muziku bez tonova.

Na životinjsko produženje vrste jer im otkucava biološki časovnik.

Jer treba tako.

Živeti sa strancem, a biti sam, reči ne progovoriti a pričati, prazne priče u kojima ne kažu ništa. Kastrirani muskarci i frigidne žene.

Dodir bez dodira, čist životinjski čin poraza.

Dva tela čije se duše ne prepoznaju.

On je siguran, ima posao i platu, sprat roditeljske kuće i plac pod sadnicama. Slikaju ga kao ono magare na plaži u odelu koje ga žulja dok ga ljubi tetka sa ladnom trajnom koja mu je poklonila najskuplji servis šerpi ...ili tašta u zlatnoj haljini sa sarma punđom...

To isto magare na plaži, na letovanju na kredit, sa priručnim frižiderom, suncobranom, koje slikaju kako uživa izgoreo kao rak...pa sa potomkom u rukama, dok se u pozadini vidi majka tog potomka istog praznog pogleda i posivelog lica...ostarila prerano, propala, pretvorila se u ljušturu.

Ona je naizgled krotka, pogodna za oblikovanje, ne mnogo pametna, plodna i podantna, zanimaju je životi komšinica i poznatih ličnosti koje svakodnevno upija iz časopisa pa o svom životu ne mora mnogo da vodi računa. Komentariše naznake celulita omiljene joj pevačice dok joj guzica od prženih krofni postaje sve veća, ali nju ne vidi, svoju guzicu, niti svoj brak, dok počinje omiljena turska serija.

Ali zato postoji čarobno mesto...Facebook...

Mesto gde su im svi prijatelji, iako se organski ne podnose, mesto gde su svi brakovi savršeni, a sva deca preslatka, mesto gde se gledaju slike tuđih letovanja i tuđih strija i stomačina, tuđi priručni frižideri i divne plaže Turske i Grčke...zbog koje će se najčešće grčiti celu zimu, da je otplate. Te divne fotografije idiličnih porodica, novih poznanstava na plaži koji im po povratku postaju novi facebook prijatelji, dok oni stari postaju ljubomorna bagra i pogana familija koja im ne ostavlja komentare ispod tih idiličnih forografija "Lepotice, prezgodna si", "Hvala, zbog toga je  moj dragi tako zaljubljen u mene", "Šećeru", "Ribetino".

Facebook, ta obećana zemlja u kojoj će pripadnici bivših predaka lovaca, današnji vinogradarski puževi, štititi ostatke svog samopoštovanja stavljajući fotke dok su pijani ko svinje sa svojim drugovima, sličnim vinogradarskim puževima, uz komentar, "Volim ladno pivo", "To care!", a onda kad ih prođe euforija kao poslednji trzaj nekadašnje muškosti postaviti neku pesmu,ili prepisati neku mudrost velikana, u nadi da će je pročitati neka mu davna izgubljena ljubav, pa će patiti za takvom muškarčinom koju je izgubila, a on je fin i uzoran muž i otac.

Hotelske i iznajmljene sobe, u koje će bežati, salaši koji će ih skrivati od pitome i učmale  ravnice, znatiželjnih komšija i rodbine, dok sa svojim izgubljenim kvazi ljubavima na jednu noć oživljavaju stare dane.Pa se pod izgovorom službenog puta vraćaju kao olinjali kerovi na kuvan pasulj.Sa rebarcima. Domaćim. Sušenim. "Ništa bolje od domaćeg pasulja i hladnog piva kraj moje drage porodice". "Divna ste porodica, baš se vidi da se volite." "Preslatki ste".

A onda će moralisati, pisati i pričati o leptiru i cvetu, bacati kamenje na nevernike.

Ah ti divni,

                 divni,

                             ispravni ljudi.

U njihovim moralnim,

                            moralnim,

                                            moralnim životima.

 

 

 

 


Dance me...

Zivot — Autor unajedina @ 19:20

...to the children who are asking to be born.

 

Jedan život bliži...

Osećaj kako se vezujem za tebe nevidljivim konopcima.

Poput vojske sam zaposela tvoje misli.

Nastanila se u krvotok.

Raširila cirkuske šatre pod vedrim nebom tvoje duše.

Ja,El Pajaco lično. Mala Cirkuska jahačica.

Čergarka.

Koja nosi svoje stare kofere, ne želeći da ih spusti pred bilo čija vrata. Ne nalazeći mir nigde.

Privremeno nastanjena kod tebe.

Sa svojim šarenim svetom maskarade, i kućom straha.

Limena koja preklinje da joj iščupaju srce... Lav koji urliče da mu vrate hrabrost. U istoj krvi i istoj koži.

Hvatajući te na proklete punjene paprike koje spremi majka, u prolazu...slučajno...dok si navlačio oklop. Spartanca. Makijavelijevog Vladaoca.

Prodavca zabluda ojađenim ženama, prodajući im šarene laže 3u1.

Uzmite hrabrog El Comandanta i fatalnog Don Huana, a u momentima očaja priču će vam pričati Verter o svojim jadima.

Ah,jadi mladog Vertera...

Stranac.

Koji mi dušu poznaje.

Oseća.

Sreća.

I nesreća.

Tvoja.

Što te slutim u ovom i ovakvom životu.

A nemam.

I neću.

Nikada.

Nikada mi nećeš slušati glas, i gledati lice...dok tonem u san.

Dok jedeš onu punjenu čokoladu koju ja mrzim.

I slušati kako ti jedna prostakuša i plemkinja recituje...šapatom...Ne daj se Ines.

Nikada nećeš u svitanja terati moje košmare.

Mog Crnog čoveka.

Gubim te...iako te nikada i nisam imala.

Znaš...nešto ti nisam rekla.

U ovom sam ti najbliža.

Ovo je moj poslednji život.

 


Utvare

Zivot — Autor unajedina @ 09:25

Osetim ih.

Svuda oko sebe.

Izlaze iz zidova. Iz zidova mojih izlaze.

Predugo su bile skrivene.

Utvare.

Dolaze da naplate dugove...za svaki osmeh, kapric, uzdah...za njih ce posebno da mi naplate.

Za letnje dane, osecaj kad letis, kad mozes. Kad ti se moze.

Za bezobrazluk, inat, prevaru, izdaju, spletkarenje sa sobom samom. Za smeh.

Za smeh.

Crni covek.

Pokraj njih.

Za svaki trenutak radosti, naplati ti danima tuge i nemoci.

Posebno meni voli da ih naplati.

Ja sam mu miljenica.

Crnog coveka.

Miljenica.

Pokusavam da mu se nasmejem u lice, ali ne uspevam, jer osmeh podseca na grimasu onog koji umire od straha.

Osetim ih...u vazduhu...u snovima koji pocinju da me pohode i progone.

U onom dobro poznatom osecaju u utrobi.

Koji te probudi.

I podseti.

Ispracam polako Leto Varljivo... jos poslednji zracak Miholjskog sunca...i...gotovo.

Jesen.

Osetim je u kostima, u krvotoku, u utrobi.

Zaledjena.

Pokusavam da vratim osmeh El Pajaca kojim lazem sve oko sebe.

I uspevam. Bez greske. Bez izuzetka.

Zjape u meni sve police koje sam zatvorila, ali koje cekaju svoj trenutak.

Da se otvore.

Da mi naplate.

Predugo gledah u vedro nebo i zvezde.

Osecam oblake koji se valjaju nad jesenjim nebom.

Mene traze.

Znam.

U nozdrvama miris soli...ali ne od mora...nego od progutanih knedli i suza.

Krckam ovo malo preostale hrabrosti i spremam se za oluju.

Dolazi.

Odnosi mi moje Leto Varljivo...mirise na rastanke i tugu.

Dolaze kise jesenje.

Letu je kraj.

Sada znam.

Predosecam.

 


Stranac

Zivot — Autor unajedina @ 13:25

Neko koga dugo nisam videla.

Ceo jedan zivot.

Godinama vec...ne smem ni da kazem koliko.

Prijateljstvo i obostrane simpatije.Lepe uspomene.

Vezivale su nas.

Neznost i neki lepi dani,koji su nestali pred zivotom koji nas je smrvio.

Udaljio.

Nisam znala ni gde je,ni kako izgleda,ipak smo bili samo deca...kad nam se desio zivot.

Ne znam kako me je pronasao.Telefonski poziv.

Cekam ga na mestu na kome smo se dogovorili.

Prilazi mi iz daljine,oklevajuci...da li sam to zaista ja.

Okrece se oko sebe,vidim da nema hrabrost da pridje,jer nije siguran...okleva.

Nasmesim se,onom pokvarenom zenskom sujetom,svesna sam da jos uvek ne izgledam kao sto izgledaju mnoge moje vrsnjakinje...32.godine...hm...mnogim zenama su mnogo zla nanele.Prema meni su bile vise nego milosrdne,jos uvek se bezobrazno provlacim kao 20-godisnjakinja.Moze mi se.

Prilazim mu.Osmeh da ga raskravim,pruzam ruku.

Lep je.Crn.Vise nego zgodan.Vise nego uspesan...sigurno ono sto se pitate odmah.

Hodamo prema kaficu.Pricam mu...vidim krajickom oka kako me odmerava od glave do pete.

Mrzim to.Mrzim tako ocigledno,bez stila,dzukacki.

Prvo pitanje...jesam li se udala.Hm...nasmejem se...definitivno nema stila.

Kao da smo na pijaci,brza razmena podataka u traganju muzjaka za zenkama.Kao da nismo stari prijatelji,medju kojima je nekada davno postojao onaj fini nevini,slatki detinji fluid koji je cinio da je u mojoj glavi uvek bio onaj slatki crni decak koji je igrao fudbal i bio spreman da se zbog mene potuce,koji me je vukao za pletenice...pratio kuci posle rodjendana...stidljivo i hrabro.

U mojoj glavi je trebao biti skroz drugaciji,godine su  mu trebale dati iskustvo, sarm,umece,sponatanost,duhovitost,nacitanost,opstu kulturu da zaintrigira neku zenu...da je nasmeje...po meni najveca vrlina muskarca.Supljina emocionalne inteligencije zjapi u njemu zamaskirana materijalnim i fizickim prividom.

Gola lepota,zgodno telo uspesnog sportiste,skupocena garderoba i prateci accesoari.Nema sta...Lepa lutkica iz izloga.Ken kakvog bi svaka Barbika pozelela.

Pricamo sturo o proslosti,detinjstvu,prebiramo po starom drustvu,ko je gde,secamo se starog vremena...shvatam kako sa naporom vodim konverzaciju,osecam da je nervozan,napet...igra se telefonom.Pokusava da se prikaze u svetlu zivota koji zivi,da istakne gde je sve bio,sta je zaradio,stekao...koga sve poznaje.

Tuga neka...odjednom...zar je toliko nesiguran u sebe,kao mali puz u svojoj ljusturi koji pokusava da se prikaze kroz sjaj i uspeh,zar tako malo misli da vredi,ako kao svoje vrline istice oklop i ono sto se kupuje novcem?Na kom je to raskrscu trampio sebe i svoje decacke snove?Koji dogadjaj,koja zena od njega je napravila to sto je postao danas?Sta je sve video,gde se sve budio,kako je samo senlucio i bahatio se...da se izgubio u vremenu i prostoru,izgubivsi one vrednosti za koje nije nije imao taj luksuz da ih izgubi?

Meri me od glave do pete,ocigledno...nekulturno...osecam tudjinca.Kao da sedim sa nekim neznancem koga vidim prvi put u zivotu.Jedan od mnogih koje svakodnevno susrecem.Paun bez mozga,bez ono malo duse da mogu da ga osetim.Da mogu da osetim ljudskost.

Direktna pitanja u svrhu jos veceg ogoljavanja...jesi se udala...imas li nekoga...zasto se nisi udala.Shvatam da pokusava u svojoj glavi da mi trazi manu,ocajnicki,jer je spolja ne vidi.Kopa po mom zivotu,trazi gresku,kvar...zavrsila sam fakultet...hm znaci nije samo glupa plavusa,radim dobar posao i zaradjujem...hm nije ocajna udavaca i sponzorusa...imam stambene kvadrate,sopstvene...znaci ne trazi puza sa kucicom da pobegne iz memljive podstanarske sobe i cimerke i provincije...piskaram povremeno...znaci ima hobi nece mi stalno visiti na vratu jer nema sopstveni zivot...Pa gde je onda kvar???

A pojma nema da odgovor nece nikada dobiti,ostace mu vecno da se pita i da sebi pruzi neki utesan odgovor koji ce ga zadovoljiti,uljuljkati da se vrati u zivot koji zivi.

Pa sta onda nije u redu sa njom...mozga moj drugar,odmeravajuci me dzukacki uporno,moje duge noge,visoke potpetice,uske pocepane farmerke kroz koje mi vidi kolena...dugu kosu i siskice...kozu i lice devojcice...smeskam se osmehom talentovanog djubreta koje je naucilo koliko vredi.

Paralizuje ga moj osmeh i pogled direktno u oci...hvata telefon i kao poziva drugara da resi neki bitan poslovni problem,sve spominjuci cifre,poznata imena...valjda da me impresionira.

Shvatam da se dosadjujem...da bih mozda i mogla ispod te fasada da isceprakam decaka...onog nekadasnjeg u njemu...onu sustinu i jedino sto je vredelo...ali me mrzi.Mrzi me.Nema svrhe.

Prekidam ga u pola recenice,ustajem i kazem da moram da idem.Pogubljen je...nije navikao.Ocigledano je navikao da sve u zivotu dobija vrlo lako.Neka usmaljenost i ocaj vriste iz njega...pomislim...kad je posle toliko godina pozeleo da pozove drugaricu i simpatiju iz skolskih dana...kojoj ni onda nije smeo da pridje.Valjda da vidi,da sebe testira koliko je uspeo,postigao,napredovao.

Za vecinu mozda jeste mnogo...za mene...jos mnogo pure i popare.Ja sam dosla da vidim prijatelja,dusu da ogrejem,da vidim nekog poznatog,dobrog,dragog i milog...u ovom i ovakvom svetu.

Eto,trebao bih da se zenim...kaze iznenada...postoji ta devojka,dugo smo zajedno,ona insistira,moji je vole i teraju me...pa ne znam,valjda bih i trebao to da uradim.Sta mislis?-pita me iznenada dok hodamo.

Pocnem da se smejem.Sve mi je jasno.

Hodam kraj neznaca.Cutimo.Pricam mu neobavezno,saleci se na sopstveni racun,sto ga zbunjuje jos vise.Shvatam da je ostao bez reci,bez argumenata,sokiran i zabezeknut.Pratim ga do parkinga.Znam da je tu parkirao,ali ne zelim da mu pruzim zadovoljstvo da se pohvali svojim cestverotockasem kao poslednjim adutom...za koga samo misli da ga nosi u rukavu.

Ah ti muskarci...smejem se u sebi.

Nista ne brini,ovo je moj grad...uhvaticu taksi.Ne moras da me vozis,neces posle znati da se vratis kuci.Pozdravi svoje,zelim ti da budes dobar i uspesan i cuvaj se...I da,pa stvarno bi trebao da se ozenis.Pruzim mu ruku od srca i nasmesim se.Osetim kako su mu dlanovi ledeni i mokri.

Odlazi prema parkingu.

Ostavlja me u ponoc na ulici da cekam taksi.

Iako sam to sama zelela,iako sam ga ubedila u to...onaj moj nekadasnji prijatelj koji me je posle rodjendana hrabro pratio kuci ne plaseci se copora pasa ni pijanaca...nikada ne bi dozvolio da sama cekam taksi u sitne sate.Sta god mu ja rekla.

I mi je dovoljno.

Obecala sam da cu ga zvati...a znam da necu nikada.

Pomislim na taj prazni oklop koji koraca,zivi,koji ima sve u zivotu...sem ono malo duse.Besna sam.Na zivot.Na sudbinu.Na njega koji hoda,zivi,koji ima toliko mogucnosti,kome je Bog podario sve,a koji je dozvolio sebi da ostane tako prazan,nenacitan,neduhovit,nezanimljiv,iskresan po pravilima primitivnih ljudi,ljustura koja prezivljava i obitava,koja ne ostavlja trag.

Odlucim da jos malo prosetam.Uz Beogradsku ulicu prema Bulevaru kralja Aleksandra.

Neke ljude je bolje nikada vise ne sresti...da ne uprljamo uspomene,iluzije,ideale...

Da ih ne bi zauvek izgubili.

"Pristao bih da živim, ako mora tako biti, među divljacima, u vihoru revolucije ili u bezumnom vrtlogu rata.
Na sve bih pristao, samo ne na malograđanski život koji nikad ni u čemu ne pokazuje ni veličine, ni ljepote, ni prave radosti, jer je u njemu sve otrovano predrasudama i ukaljano računicom koja se uvlači do najskrovitijih dubina ljudskog života, do u osmejak sa kojim čovjek čovjeku kaže:
'Dobro jutro!', do u bračnu postelju, do na samrtnički log..."

Ivo Andrić


Medju ljudima

Poezija — Autor unajedina @ 20:29

Budim se.
Tuširam se.
Crtam po neku ratničku boju na lice.
Da zavaram slabiće.
Obuvam visoke potpetice.
Da udaljim plašljive.
U hodu pijem kafu.
Stavljam slušalice u uši.
Da isključim spoljni svet.
Ne posmatram više.
Ne pišem.
Ne čujem.
Ne vidim.
Ne govorim.
Kao onaj majmun.
Stavljam sunčane naočare.
Da sakrijem oči.
Od sunca.
Od senki.
Njega ostavljam.
Ne iznosim ga više među ljude.


Srce.

 

 

 


1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13  Sledeći»

Powered by blog.rs