Brod u boci

Cipele za blogerke

Zivot — Autor unajedina @ 10:13

Cipele...Svaka zena je garantovano slaba na cipele.Cipela nikad dovoljno.I vrlo interesantno da kad god krenemo na neki bitan dogadjaj stvarno nemamo sta obuti.Ili se to samo meni cini?Garantujem da nase blogere muskog roda ova tema ne zanima,pa ih necu ni spominjati.

Drage moje Blogerke...Cipele.Ja cu danas biti vas obucar,i spremicu za vas cipelice koje mi se cine da su idealne bas samo za vas.Da vidimo koliko sam pogresila...

 

Sanjarenja56.

Prva Dama bloga.Za nju naravno ekskluzivne.Ne mogu to biti nikako obicne plesne cipelice.Sanse nema.I to je malo...Plesne svakako.Obicne nikako.Moraju biti crvene.Naravno moraju biti unikat.Sa rucnim radom.Tek da se zna.Posebne.Jedinstvene.Christian Louboutin.

 

 

Domacica.

Mislili ste da moze proci bez cizmica?Crvenih cizmica?Naravno da ne.Ali ne one iz Borelija sto ih je gledala kroz izlog.Kakvi.Prvenstveno moraju biti udobne.Ravne.Nosive.Nasa dama voli da seta i da se oseca slobodno.Nadam se da ce odgovarati ove crvene Gucci cizmice.

 

 

Mira Kuglof.

Moraju biti zenstvene.Pomalo starinske.Jedinstvene.Klasicne.Bas kao ove Manolo crno bele cipelice na pertlanje.

 

 

Casper.

 

 

Nasa Skarlet O Hara...znaci neke vrednosti sto odavno traju.Kao sto je Chanel.Voli udobnost.Ravne.Belo za belog dobrog duha.Klasika.Nosivost.Lepota.

 

 

Nastasja.

Reci cu samo jedno.Sexy.sexy,sexy.Crno naravno.Sexy.Jimmy Choo.Zar moze drugacije za nju?

 

 

Poluuspavanka.

Za kisne dane nase Djoletove jedne cizmice za kisu.Za sanjarke.

 

 

Vilabezkrila.

Vilinske.Nezne.Lepo idu uz krila koja rastu.

 

 

 

Mesecina.

Za dragu devojcicu.Moderne.Udobne.Ugg sandalice.Plave kao mesecine.Idealne za sanjarke.

 

 

Behappy.

Sa nasu srecnu devojcicu vesele patike za svaki dan.

 

 

Didilend.

Gradska smizlica,slatka i snazna zena.Ma moraju biti roze.Moraju da imaju stiklu.Moraju biti zenstvene.Moraju biti Jimmy Choo.Nek crknu dusmani.A i odlicno idu uz one lisice.

 

 

AnaM.

Za nasu uspesnu poslovnu zenu.I ponekad djavolicu...kad ona to hoce.Znaci Djavo nosi Pradu.Znaci mora biti Prada.Moraju se uklopiti u poslovni stil i ceo dan na nogama.Pa evo...

 

 

 

Mazanjegova.

Ne znam zasto ali uz nju mi idu ljubicaste.Zenstvene na potpeticu.Nezna masnica.Mislim da ce joj ove Manolice bas cucnuti...

 

 

Vesela.

A za Veselu ne mogu biti ni jedne druge nego zute.Boja sunca i veselih osoba.Ona voli da se razlikuje.Voli da se oseca slobodno.Znaci ove zute Ugg cizmice da se oseti veselom i ususkanom.

 

 

 

Cicilly.

Ona mi je dala ideju za ovu temu kad je spomenula da hoce crvene cipelice od Sanjarenja.Ma uz nju idu ove zelene Michael Kors ko narucene.Mekana prevnuta koza.Bas za nju.

 

 

 

Drage moje dame,nadam se da sam vas bar malo zabavila.Ljubi vas vasa licna obucarka...

 

 

UnaJedina.

Veseljak koji nikada nece odrasti.Roze.Starke.To je to.Mada drage moje verujte da nosim u sebi toliko licnosti da u svakoj od vas pomalo prepoznajem sebe.I sve one cipele bih sa zadovoljstvom nosila.Zato sam ih i izabrala.U svakoj od nas cuci i devojcica i zavodnica i snazna zena.Na posletu,tako je lepo biti zena.Ako nista zbog ovih cipelica.Zar ne?


Mi,blogeri!

Zivot — Autor unajedina @ 10:26

Borci protiv vetrenjaca.Svako sa svojom pricom.Svako toliko drugaciji,a tako slican.Ovako ujedinjeni u nasem Blogogradu objavljujemo rat gluposti,zlobi i primitivizmu i borimo se za ljubav.

Moji saborci,onako kako ih ja vidim.Sa par reci.I slikom,kako ih moja dusa vidi dok citam njihove clanke...

 

 

Sanjarenja56.

Crvene plesne cipelice.Bele ruze.Devojcica koja trazi svoj savrsen odraz u ogledalu.Sa nekim dostojnim da sa njom odigra valcer.Zivota.

 

Domacica.

Kejt koja je prezivela Titanik.Koja je imala snage da se bori za svoje snove.Scena zene pokraj svojih uokvirenih slika,sa unucicima,koja je naucila da jase konja.Scena kada se penje na ogradu broda sa prkosnim crvenim lakom na stopalima.Scena kada smogne snage da duva u pistaljku.Takav je ona tip zene.

 

 

Mira Kuglof.

Jaka.Slaba.Borac.Drugacija.Pravi magicne kuglofe.Zena ratnik.

 

 

Stepski vuk.

Slika Vuka koji trci sumom zeleci da pokaze svet i lepotu zivota svom malom vucicu.Otac i sin.

 

 

Mandrak72.

Carobnjak iz nekog davnog vremena superheroja i pravih vrednosti.Za svakog ima lepu rec.Buntovnik.Porodican covek.Divan pisac.

 

 

Vesela.

Slika osmeha i ptica koje slobodno lete.Nikako ne bi mogla da zivi u kavezu.I bez osmeha.

 

 

Mazanjegova.

Film sa Barbarom Strejsend koja je svoja,snazna i neukrotiva.Muskarac koji mozda nije dovoljno snazan da je ukroti.Njihova prica koja traje...

 

 

Mesecina.

Mala devojcica koja sanjari u noci mesecine i trazi svoju pravu ljubav.Pametno,dobro dete.

 

 

Behappy.

Veselo i drago bice cije su emocije kao na klackalici...od srece do tuge.Bas kao sto treba u tim godinama.

 

 

Nastasja.

Super sexy zena i kuvarica.Snazna.San svakog muskarca.Cast da bude pored nje ima samo King.

 

 

Casper.

Scarlet O Hara.Mislicu o tome sutra.Bori se i nikada ne odustaje ma kako tesko bilo.

 

 

Gastro City.

Duhovit.Lepo pise.Daje dobre recepte.Voli svoje prijatelje.

 

 

Didiland.

Neko od skoro ne blogu.Zena koja je naucila sta tacno zeli od zivota i jurisa ka tome.Snazna.

 

 

Cicilly.

Devojka koja voli sve da ima pod kontrolom.Vidim je sa knjigom i jabukom.Disciplinovana.Sebi postavlja ciljeve i granice.

 

 

Poluuspavanka.

Pronasla svoj mir.Postala necija Cela Uspavanka.

 

 

Vilabezkrila.

Vila koja nikako da shvati koliko vredi.I da joj ni jedan muskarac ne treba da bi dobila krila jer ih ona vec odavno ima.Sama od sebe.

 

 

AnaM.

Uspesna,ostvarena zena koja zna sta hoce u zivotu.

 

 

Djura77.

Djuro,nenamerno te izostavih,evo nisi trinaesto prase...Cini mi se da je neki spijun medju nama.;)

 

 

Pozdravlja vas UnaJedina.

Mali Remorker koji ceo zivot vuce velike brodove.Mali veseljak koji nikada nece odrasti.

 


Pod svodovima dobrih ljudi

Zivot — Autor unajedina @ 16:52

Prvo da se od srca zahvalim nasem dragom saborcu Mandraku72,koji je glavni krivac za dogadjaje koji su usledili.Pod svodovima desetog sela,Zorana Plavsica... knjige koje su u kutiji krenule prkosno i ponosno iz Bosne uz junacko preuzimanje Stepskog Vuka,putesestvije nastavlja dalje ka Beogradu uz zavrsni udarac Sanjarenja koja je glavni organizator i eto tako se mala druzina,svako sa neke svoje strane,slila Pod svodove Moskve u renoviranju.Knjiga je u mojoj ruci.Sa posvetom.Meni.Osecanje...Neprocenjivo.

Sada znam.Sve ima svoje.U ovom svemiru neizvesnosti,ovakav trenutak dolazi samo nekoliko puta u zivotu bez obzira koliko zivota zivis.Trenutak kada sretnes dobre ljude,plemenite duse,kada ne moras da nosis masku,kada ti prija i da cutis jer osetis da se razumete.Potpuni neznanci.Koje srecem prvi put u zivotu i ciji lik ne poznajem.Iz nekog virtuelnog sveta gde cuvas ogoljenu dusu,bez celofana i maske.

Kako sam ih prepoznala pitate se?Po ocima smo se prepoznali.Kada se neke kockice mozaika polako sklope,i sve dobije neki svoj smisao.Kada pronadjes ljude nalik na sebe.

Da krenem od pocetka...

Vreme proslo.Pocela sam pisati blog,jer sam zelela da pronadjem mesto za sebe gde mogu napisati sta zaista osecam,nesto kao dragi dnevnice u detinjstvu.Stvorila svoj lik.Moje utociste.Susrela ljude slicne sebi.I kad sam krenula imala izricito pravilo,nikada ne mesati virtuelni i stvarni svet.Nikada ne izviriti iz sigurnosti ekrana.Zauvek ostati podeljena na Unu ovde i Unu tamo.Nikada ne smeju da se sretnu.Nikada.Te dve Une.

Samo eto,nikad nisam cula za ono "Nikad ne reci nikad."

Vreme danasnje.Gledam mail.Mandrak.Sanjarenja."Ceka te knjiga."Ma ne idem nikako govorim sebi.Nema sanse.Ne mogu.Imam tremu.To su ljudi koji ZAISTA PISU.Ja piskaram.Lutam.Trazim se.Oni su kao neka zvezdana bica,poznaju tajne svemira,pored njih se verovatno svako oseca malim,a ja ovakva kakva sam stvarna i obicna nisam naviknuta da budem sa ljudima ciji umovi rade tako ispravno i nepogresivo.Bice tu i drugi blogeri.Pravi pisci i pesnici.Ma ne idem.

Subota predvece.Hvatam sebe kako razmisljam sta da obucem.Ma ne idem nema sanse.Obuvam cizme.Ovako stoje stvari,idem samo da se prosetam i eventualno prodjem pored mesta zlocina.Necu uci.Nikako necu uci.

Izlazim iz kuce i osecam kako mi je utroba poskocila,ubod necega sto pocne u grudima i uplovi u stomak.Samo cu da prosetam,govorim sebi dok utrcavam u autobus.Ponovo ubod treme u stomaku.Trazim prazno mesto pogledom,kad sednem smiricu nervozu...ugledam ga.Sednem.Drzim tasnu u krilu.Vozim se.Gledam kroz prozor gradskog prevoza i pogled mi padne na osobu pokraj mene.Jednu osobu.Ne,dve osobe.Sedi nas troje!Shvatim da su sedeli zagrljeni mladic i devojka koju je on privukao ka sebi a ja sam onako pogubljena pomislila da je prazno mesto i sela pored njih.Oni zblanuto gledaju u mene ali ne reaguju.Verovatno im je u glavi da sam neka lujka zestoka.Skupljam delice samopouzdanja,ustajem kao da nista nije bilo i odlazim na kraj autobusa.

Mister Bin,ja sam najobicniji Mister Bin i stvarno nema sanse tek sada da upoznam te ljude.Samo ce se razocarati.Ne idem.Idem do prodavnice da se zgrejem i pogledam garderobu,da kao svako tipicno zensko skrenem misli.U stvari cu i da bacim pogled u ogledalo da vidim jesam li rascupana i razmazane sminke.Gledam neke torbe.Lepa bez od prevrnute koze.Hm...nije losa bas da vidim kako mi stoji.Stavljam rukavice u dzep od jakne.Stavljam torbu na rame pokraj moje i idem do ogledala da vidim kako mi stoji.Napravim tri koraka i osetim ruku zene koja mi hvata doticnu torbu sa ramena."Devojko pobogu vrati mi torbu."

U tom trenutku shvatim da sam uzela torbu zene koja je probavala kaput i odlozila svoju torbu na pult do sebe.I da sam ja uzela tu istu tudju torbu stavila je na rame i krenula.

Ma nema sanse da idem.Ja sam stvarno pravi pravcati Mister Bin.Ova gospodja i prodavnice i ovo dvoje iz autobusa bi imali i te kako zajednicku temu o susretu sa jednom lujkom.Istracavam iz prodavnice.Vadim maramice iz dzepa.Idem ka mestu zlocina.Tek sada znam.Vec dugo se ja krecem tamo,kao mali potok prema matici.Ulazim,i shvatim da sam negde izgubila rukavice...ma nema povratka.Ulazim.Tu sam...

Sve sto je posle usledilo ne mogu da tvrdim da je bio stvarni dogadjaj.Mislim da je deo moje imaginacije,eventuano neki ucesnik doticnog dogadjaja moze da potvrdi suprotno.

Dobri ljudi.Dobri ljudi.Ja, Mister Bin,piskaralo koje se trazi i koje jurisa na vetrenjace...sedim sa njima.Uz kafu,kuglof, sa knjigama na stolu.Stoje knjige kao najveca svetinja.Mandrakova Pod svodovima desetog sela i Valcer nase drage Sanjarenje.I mi ,malo drustvo kao zaverenici neke velike tajne zivota,Don Kihoti ponosno okupljeni oko nje.Prepoznajemo se po ocima.

I onda shvatim ono sto nam je zajednicko.Svi smo deca.Deca.Pogledi deciji,osmesi deciji ali igramo se stvarnog zivota.Zivimo stvaran zivot svako sa svojim problemima a u dusi smo deca.

Sanjarenja...Bilo sta da napisem premalo je za utisak koji je ostavila na mene.Prava,istinska Dama koja ima toplu rec za svakoga.Pravi gest.Pokret.Pogled.Nisam nikada upoznala nekoga poput nje...Dama bloga...Premala rec da je opise.Lepak koji nas drzi.Pa jeste,ali opet nedovoljno.Koju rec da nadjem za nju?Pogledam je i shvatim da gledajuci u njenu spoljasnost ja pocinjem da nazirem dete.Ima oci devojcice.Ima osmeh devojcice.Ne moze da prevari.Veliko,iskreno,cisto dete.Vidim tu istu devojcicu koja se gleda u ogledalo u Makarskoj,koja skuplja svoje petice,devojcicu koja oblaci prve plesne cipelice.Dan danas ona je ta ista devojcica u dusi.Zena a dete.Dete i zena.Neka tuga,neke dubine,borba,energija,toplina,srdacnost...sve to je ona.Najuplasenija devojcica i najsnaznija zena.I onda mi sine izraz.Matica.Matica.Matica kojoj svi mi tezimo.Matica prema kojoj tecemo.Matica koja nam daje snagu na ovom nasem putu.Mi mali potoci koje ona okuplja oko sebe.Mi mali brzaci koji nalazimo put ka svojoj Matici.Nikada nisam upoznala nekoga poput nje.

Mira Kuglof.Gospodja do mene.Prvo primetite oci.Oci.Donela nam je svoje savrsene kuglofe koje je kao najvece blago izvadila ispred nas.Dobrodusna zena.Draga.Prica o svojoj deci.Ima psa koji je svako vece saceka kad se vrati kuci.Zena borac.Osecam je kao da je i otac i majka,i zena i muskarac.Borac.A opet nekako ima neceg decijeg u njoj.Kao da bi se nekada kao mala devojcica podvukla pod neciji zastitnicki kaput.Da odmori malo.

Domacica.Sve ali nikako domacica.Za nju nikako ne bih rekla domacica.Svoja.Tako svoja.Podseca na dragu tetku buntovnika kojoj mozete ispricati sve.Koja ce vas iskritikovati ali uvek vam dati pravi savet.Zena laf.Ne da se.Ne da.Ona je slusalac.Slusa.Ucestvuje mislima u razgovoru.Malo prica.Ali kad kaze svaka rec ima svoju pravu tezinu i meru.Ona je od onih ljudi koji su tako uspravni,tako ponosni,tako ispravni.Pored kojih se uplasis zbog svojih slabosti i trudis se da budes sto ispravnij.Ne znam zasto ali postoji jedan dogadjaj koji se desio davno,i ne znam zbog cega ali u trenutku kad sam je upoznala pao mi je na pamet.

Bilo je to davno.Dok sam studirala,i svako jutro u 7h ujutru isla na predavanja.Gradski autobus.Guzva.Svako nervozan.I svako jutro jedna ista zena za kesama,punim kesama sa pijace,uvek hleb,i razne druge stvari.Uvek zuri.Uvek energicna ulazi i gleda gde ce sesti i spustiti mnogobrojne cegere i kese pokraj sebe.Jedno jutro jedan nadobudan,pun sebe mladi covek nervozan ceka da krene autobus.Ulazi ona,i onako zadihana provlaci se pokraj njega sa svojim malim tovarom a on onako nervozan vikne na nju drsko i bezobrazno "Sta se ti matora guras i gde ste se vi starci nadigli ovako ranom zorom da pravite guzvu po autobusu majke vam."Ona prolazi pored njega.Sedne.Spusti svoje kese sa hlebom i povrcem sa pijace pokraj nogu.Izvadi svoju knjigu negde izmedju veze zeleni sa supu i banana i odgovori mu najsmirenijim mogucim glasom "Idem sine jednom magarcu kao sto si ti da cuvam decu."I otvori svoju knjigu i pocne da cita.Tajac u autobusu.Taj je dogadjaj bio pre 8 godina,potpuno sam zaboravila na njega i ne znam ni kako ni zasto setila sam se te doticne gospodje kad sam upoznala Domacicu.Izuzetna zena.

Stepski Vuk,decak,Petar Pan.Covek.Otac.Nikada ne biste pogodili ne samo da je pisac i pesnik,a jos manje da tako nezne i tople pesme pise, kada bi ga slucajno sreli.Kulturan.Sin kakvog bi svaka majka pozelela.Covek koji je pronasao svoju srecu,kojoj mi ostali tezimo.Velika je cast da je zbog nas propustio kupanje svog sina kome cezne sva cuda sveta da pokaze.Dobar otac.Dobar covek.Dok smo mi ostali jeli svoje kuglofe,on svoj nije ni pipnuo.Tek pred kraj veceri zamolio je Miru da mu spakuje jedno parce,i jos jedno za njegovu dragu."Kad zaspe nas malisan,obradovacu je kuglofom i otvoricu nam flasu crnog vina."I sa osmehom otisao u toplo porodicno gnezdo.Treba li nesto reci drage moje nakon takvog gesta?Ja ostadoh bez reci.Verovatno kako i prolaznici jedne noci u Dositejevoj u Novom Sadu kada su gledali mladica koji je nenadano izasao iz svog automobila i poceo brojati korake.Da...ima ih 206...duzina sokaka.I da...taj doticni je bio nas bloger Stepski Vuk.Cisto da znate.Ima ih 206.Nisam ni ja znala.A uvek sam se pitala...

Vesela.Na suprotnoj strani stola od mene.Prvo primetite osmeh.Nepogresivo znate da je ona.Savrseno joj pristaje nadimak.Vesela.Toplo i drago stvorenje.Pitala bih je toliko toga,a nekako mi je bila najdalja na tom drugom kraju stola.A opet nekako imam osecaj kao da smo se razumevale pogledom.Pogledmo se.Pa se nasmesimo.Ne kazemo mnogo.A opet rekle toliko toga...

Moji blogeri.Don Kihoti...Na kraju veceri nam se pridruzio i jedan pisac.Pravi pravcati,verujte mi na rec.Sa pravim sesirom kakve nose boemi i pisci.A od njega mozete i uvek dobiti tacan odgovor da li struja brze putuje kroz dalekovode koji idu niz brdo ili one koji idu uz brdo.Hm...sta mislite?I nemojte slucajno da kazete da su knjige debele.Krave su debele.Knjige su opsirne.

Sta mislite pod kakvim sam utiscima dosla kuci?Mislim da sam sanjala,a onda uzmem u ruke knjige koje sam dobila.Dokaz da je bilo stvarno.Zaistinski.

A opet kao i nekom snu.Kao i danasnji dan.

Na etno sajmu,gde smo Sanjarenja i ja(da,da ova ista ja Mister Bin i piskaralo) posetile nasu dragu Miru Kuglof.Ceo taj Etno sajam vam je Srbija u malom.Mirisi i ukusi.Izvorni.

Zanima vas sta su degustirale Sanjarenja i UnaJedina?Uzivale smo u kuglofu.Sanjarenja je jela Carski kuglof i pila savrseni beli Bermet.Una je uzivala u kuglofu sa visnjama uz koji je pijuckala crni Bermet.Zavidite nam?Uh ljudi...sto je to dobro.Kuglof remek delo nase Mire koji mirise na topao dom,na dorucak koji nam pruzi baka uz vatru koja pucketa.I uz njega zavodljivi Bermet,specijalno aromatizovano vino.Naravno Sanjarenja je po nagovoru sina morala doci kuci sa dve flase vina...minimum.I sa kuglofom.Nezaobilaznim.

Sada negde u toplini svoga doma Sanjarenja uziva uz Kuglof i Bermet sa svojim sinom.Zamisljam je kako je to u njenom stilu pretvorila u pravu malu svecanost.Sa dekorisanim stolom.Svecama.Lepim tanjirima i viljuskicama.Lepim visokim vinskim casama.Kod nje ne moze drugacije.Ona je takva.Posebna.

A Una evo sedi u stolici za racunarom,uvijena u cebe,pise ove redove,prepuna utisaka prstima hvatam sa celofana preostale mrvice kuglofa koji sam pocela jesti na pocetku pisanja ovih redova pa skupljam mrvice izmedju tipki tastature.A i kako bi drugacije bilo kod mene?Uvek mimosvijeta.Uzivam ja na svojoj strani grada,na svoj nacin.Uziva Sanjarenja na svojoj strani grada.A opet osecam da nas iste misli vezuju,na lepo upoznavanje,na drage blogere koji su se okupili.Ovo je bujica koja se pokrenula ka svojoj matici.Nema joj povratka.

Dame i gospodo...ova predstava je zavrsena.Za sada.Nastavice se...Nadam se da ste bar delimicno uzivali u njoj kao sto smo mi.Bila mi je cast upoznati vas.Nadam se da cemo se ponovo negde druziti.Hvala Mandrace dragi na knjizi...jednom mozda upoznamo i tebe.

Toliko od piskarala.

Kao sto zavrsava cuvena Kazablanka...

Mislim da je ovo pocetak jednog divnog prijateljstva...

I kao sto Sanjarenja kaze,zivot je ples.Svaki trenutak ima svoj poseban ples.Meni se cini da smo mi odigrali jedan dobar sirtaki.A vama?

 


Vrste ljubavi (Pas i Macka)

Zivot — Autor unajedina @ 23:34

Na ovaj clanak inspirisala me je moja draga Mazanjegova svojim postom Dokaz ljubavi.

Hm...Dokaz ljubavi.

Znate imam jednu macku.Staru namcorastu macku.Mrguda.

I psa imam.Divnog zlatnog psa,mladog,sa pametnim,dobrim ocima.Vernog do smrti.

Kad me ugleda njegovoj sreci nikad kraja,lice mu se ozari,rep radosno podigne,zasilji usi i kao metak onako blentavo mi trci u susret saplicuci se.Ceo svet tada prestane da postoji za njega,i loptica,i pseci drugari,i igra sa stapom,i kopanje u dvoristu a znate koliko psi vole da kopaju u dvoristu i ponosno tu zakopavaju svoje malo blago,koskice,plasticne case,ljuske od oraha...

Zahvalno mi lize dlanove kad ga hranim,i stopala mi lize.Balavi po meni kad odvojim vremena da mu bacam stap ili lopticu...mali blento.Lezi ispod mojih nogu na hladnom betonu kad pricam sa nekim...satima.Kad otvorim prozor od kuhinje dok kuvam uporno sedi i ceka.Po zegi.Po kisi.Sedi i ceka.Kad ga pozovem uvek dodje.Legne ispred mene pa makar ga pomazila samo nogom u zurbi,to je ceo svet za njega.Kud cete veci dokaz ljubavi?

I ta macka.Crna.Potpuno.Stara.Sa svojim navikama.Namcor.Nikada mi se nije umiljavala.Nikada mi nije dosla u krilo za sve ove godine da je pomazim.Jedino kad je gladna dodje u kuhinju,stane na svoje mesto i gleda me.Ceka.Ni da mjaukne.Da mi se ocese od noge.Zatim izadje na terasu,sedne na svoje uobicajeno mesto i okrene dupe svima.Ne diraj me.Ako je slucajno ometes u njenoj rutini odmora i jela krvolocno te ogrebe.Inace ne dira nikoga.Ne diraj me.Ne diram te.

Mnogo toga smo prezivele macka i ja.Njeno ranjavanje kad sam je cupala iz rupe u koju se uvukla da ugine.Moju borbu za njen zivot i njen muk i pogled.Njena bekstva i povratke.Ljubavnike koji su budili komsiluk.Macice.Macice koje sam poklanjala.Macice koje su zaklali psi i koje sam sahranjivala.Moje ispite.Moje uspone i padove.Moju depresiju i borbu sa samom sobom.Moje ljubavi.Bolesti roditelja.Moje svetle dane i najcrnje noci.

Ceo jedan zivot nas dve.Mnogo toga smo prezivele.Nikada mi nije dosla u krilo,pomazila se,nikada mjauknula.Dokaz ljubavi?Nikada mi nije pruzila.

A eto znate...mnogo volim tu macku.Volim je.Bezuslovno.Neobjasnjivo.

Tako je i u zivotu.Postoje neki ljudi koji su dobri po nas.Koji nam svakodnevno daju dokaz ljubavi.Koji nam pruze mir i sigurnu luku.Ljudi koji nam vrate srce na mesto.

...A postoje i oni drugi.Koji nam zauvek uzmu srce.Oni "Nikad ne reci nikad" ljudi.Koji nam oduzmu mir i izmaknu tlo pod nogama.Koji nam oduzmu dah.Koje srce izabere.

...I tako...neki od nas utisaju to ludilo,strast,tu provaliju i zataknu se u neku mirnu luku.Pronadju osobu koja im vrati srce bar priblizno na mesto.

A neki od nas...tumaramo ovim nemirnim morem zvanim zivot,u ovim nasim ljubavima i brodolomima,zivimo dan po dan,do poslednjeg daha...sutra je predaleko...

I tako...eto.Obozavam tog blentavog pasa.Srecna sam i nasmejana kad sam sa njim...

Volim macku.Volim je.Tako je.

Volim je...Djavo me odneo ovako blesavu,i mene i nju.

Eto.

I koja vrsta ljubavi je zdravija po nas?Kako volite?

Da li kod vas bira pamet ili srce?


Ljubav zivota

Ljubav — Autor unajedina @ 14:53

Ljubav...

Svi smo na neki nacin ovde...zbog nje.Ljubav.

Neki zbog nesrecne ljubavi,rastanka...neke davne ljubavi.

Neki od nas ispunjeni i srecni,zbog ljubavi,i novu ljubav pronasli u kuvanju,poeziji,plesu.

Ljubav...i sta smo sve spremni uciniti zbog nje?

Ljubav prema deci,neki ocajnicki zele dete.Neko iz ljubavi strast pronalazi u kuvanju.

Ljubav prema plesu,valcerima.Strast, pozuda,ocajnicka zudnja prema nekome....

Ljubav prema muzici,nekog ispunjava zvuk gitare,klavira,violine...Ljubav prema knjigama,pozoristu,filmu.

Sve te male ljubavi,pokretac za onu sustinsku.Jedinu.Koja je pokretac svega.Alfa i omega.

Bez nje nema ni strasti,porodice,dece,osmeha,inspiracije,muzike,plesa,kuvanja,poezije.

Nicega.

Svako od nas ovde,iz neke svoje price,potrebe...svako trazi neko svoje svetlo na kraju tunela.

Biti ili ne biti...sledece pitanje za sve vas.

Koji volite.Koji ste voleli.Izgubili.Patili.Bili srecni.Ludi.Izgubili celi svet.Imali ceo svet.

Kako znas?Kako osetis?Po cemu?

Ljubav zivota.

Zbog koje ces okrenuti ceo svet naopacke?Kako je razlikovati od slicnih osecaja...

Leptirica u stomaku...Potrebe za nekim,pozude,strasti...Neznosti...Citanja misli tog nekog...Razgovora...Zajednickog smeha...Cutanja...

Svi mi tragamo za svetim gralom.Cekamo Godoa.Trazimo neke poznate oci.Drugu polovinu nase duse i naseg tela.Sejemo svet kroz sitno sito,trazimo nesto narocito...

Kako ste znali da ste pronasli?Da je to to?Ljubav zivota?Da nikada nece postojati niko drugi?Da je ta osoba ceo vas svet?Kako znati da nije samo zabluda,u nasem ocajnickom traganju...

Koji je bio trenutak...kada ste jednostavno znali?

Koliko vas je istinski srecno,koliko vas je volelo,srcem,samo srcem,bez pameti,bez razuma,i sta vam je ta ljubav donela?

Ljubav.Ljubav zivota.


Here I Go Again.

Ljubav — Autor unajedina @ 14:01

Here I go again on my own


goin' down the only road I've ever known.


Like a drifter I was born to walk alone.

An' I've made up my mind,

I ain't wasting no more time.

 

 

Boj se ovna, boj se govna, a kad cu zivjeti?

                                     Mesa Selimovic

 

E pa ovako stvari stoje...odlucih da se vise ne plasim svakog ovna i svakog govna,prodje mi zivot u strahu i obzirima.Ne zelim da vise budem slaba,ovih dana ocutah,odbolovah,otplakah svoje pa mislim da je stvarno krajnje vreme da vidim kako izgleda taj zivot,jedan jedini.Ono sto mi prodje dok sam ja planirala neki drugi zivot.Eto.

Sama.Svoja.Zivot valjda cine greske,padovi i razocarenja da bi nesto i naucili iz njih.Da me pitate sta sam ja naucila sa svojih trideset,reci cu vam najiskrenije...pojma nemam.Nista naucila,bez plana i cilja,to je valjda dovoljno za pocetak.

Svaki je zivot jedinstven,nema iste ljubavi,nema iste tuge,nema istog ponedeljka,nema istog poraza.Boravim na ovom blogu vec neko vreme,podelih sa vama ,potpunim strancima ,deo svog zivota,deo svog srca o kome ne znaju ni moji najblizi koji me svakodnevno gledaju kako disem,hodam,smejem se...

Neko moje skriveno mesto,svet koji sam izgradila da ponekad u njega mogu pobeci.I biti ono sto stvarno jesam.Da ne moram meriti reci,da ne moram meriti postupke,ne moram se pretvarati da sam jaka,da je zivot secerna vuna,da znam sta hocu od zivota.Iskreno da vam kazem,pojma nemam.Ne znam sta zelim ali znam da nemam ono sto mi treba.

Pomozite mi da pronadjem sebe,imacete na koga da se ugledate...

Kod mene sve po starom.I sve po novom.Una koja traga,koja sanja otvorenih ociju.Vratila sam se,oterala dane sive,ima li za mene jos lepote...

Here I Go Again!


Ja necu imati....

Ljubav — Autor unajedina @ 12:15

 

Ja necu imati s kim
ostati mlad ako svi ostarite...
I ta ce mi mladost
tesko pasti...


A bit ce ipak
da ste vi u pravu...
Jer sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno...

 


Zelja

Ljubav — Autor unajedina @ 10:42

 

 

"Covjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreca, oduzima mu
hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezuci se za jedno mesto, covjek
prihvata sve uslove, i cak i nepovoljne i sam sebe plasi
neizvjesnoscu koja ga ceka. Promjene mu lice na napustanje, na
gubitak ulozenog, neko drugi ce zaposjesti njegov osvojeni
prostor, i on ce pocinjati iznova. Ukopavanje je pravi pocetak
starenja, jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje."

"... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne
smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke
izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se
otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost,
otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svet vise nije
skucen ni pun prijetnji."

" Znas li sta je najlepse u zivotu? Zelja, prijatelju."

                                                Mesa Selimovic

 

 

 

 


Moderato Cantabile

Ljubav — Autor unajedina @ 01:32

Rijeka donosi jesen
dugo umire grad
i u nama toliko ljeta
mi smo siročad svijeta.

Reci dali ćeš noćas
moći ostavit sve
svoju kuću
navike ljude
i poći a neznati gdje...

Neka svi mržnjom isprate nas
ali draga život čeka
sad je čas
čitav svijet
biće tvoj novi dom
neka kažu avantura je to...

Nikad žaliti nećeš
svoje stvari ime i grad
i u hladnoj sobi hotela
bićes slobodna sad.

Neka svi mržnjom isprate nas
ali draga život čeka
sad je čas
čitav svijet
biće tvoj novi dom
neka kažu avantura je to...

Duga očajna kiša
magla zastire grad
nekim putem
tijesno kroz jesen
nas će odvesti vlak.


If only

Ljubav — Autor unajedina @ 11:29

There's so much life I've left to live
And this fires burning still
When I watch you look at me
I think I could find the will
To stand for every dream
And forsake the solid ground
And give up this fear within
Of what would happen if they ever knew
I'm in love with you

Cause I'd surrender everything
To feel the chance to live again
I reach to you
I know you can feel it to
We'd make it through
A thousand dreams I still believe
I'd make you give them all to me
I'd hold you in my arms and never let go
I surrender

I know I can't survive
Another night away from you
You're the reason I go on
And now I need to live the truth
Right now, there's no better time
From this fear I will break free
And I'll live again with love
And no the they can't take that away from me
And they will see...



Znakovi pored puta

Ljubav — Autor unajedina @ 15:15

Živeti u strahu, u kajanju...

 U stalnom strahu od straha...

Ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti...

I pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati,

 to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom.

                            

Dođe vreme kad se čovek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Reči nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne seća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savesti.

                          

Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.

                         

Velika, prava ljubav pokazaće svoju punu snagu samo onda ako uspe da od dvoje ljubavnika, slabih ljudi, načini stvorenja koja se ne boje ni promena, ni nesreća, ni rastanka, ni bolesti, ni života ni smrti.

 

                                                                   

                                                                                              Ivo Andric

 


Stvar srca

Ljubav — Autor unajedina @ 11:24

Zato sto me volis ja volim sve ostalo,
I nikome ne zelim zlo.
Moja ljubavi, digla si me toliko visoko
Da i kad bih pao - do zemlje bih se naziveo! 
                   

                                        M.Beckovic

 

 

Ono sto volim ubija me.Ipak,da mogu vratiti vreme...sve bih isto.

Stvar srca.


Savet

Zivot — Autor unajedina @ 22:21

Evo jedan koristan savet za vremena koja nam dolaze.

Nikad se ne zna da li ce nam,i kada ce nam zatrebati.

Pa zlu ne trebalo,evo jedan predlog kako od starih gaca napraviti majicu.Jednostavno,ako nemate svoje uzmite oceve,babine,tetkine ili jednostavno ukradite komsinici sa strika.Takodje preporucujem osobama sklonim eksperimentisanju,koje zele da se razlikuju od sve vise uniformisanih ljudi koji prolaze pokraj nas svakodnevno.

A ko zna,mozda cemo se mi blogeri,na ulici raspoznavati bas po ovakvim majicama. ;-)

 

 


Niciji

Ljubav — Autor unajedina @ 12:34

"Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"

Meša Selimović

...Posveceno svima onima koji su ziveli u tom duhu,vaspitavani na nekim drugacijim zivotnim vrednostima.Koji se nisu prepustili fukari.Koji su jos uvek ostali ljudi,u ova neljudska vremena.


Desetica

Ljubav — Autor unajedina @ 13:21

Zelim sa vama,dragi blogeri,da podelim jednu pricu iz svog detinjstva.Pricu zbog koje i danas,kad je procitam...Zaplacem.Svaki put.

 

 

...“Unutra su bila ona ista krupna, teška nevešta slova:

 „Dragi sine“!, jer mati je tek od nas dece naučila da piše: da se nebi stidela.

 Kad sam raširio pismo, nešto je zveknulo na pod; sagao sam se i uzeo : bila je desetica.
Ona tanka, izlizana, srebrna desetica, kakvih već odavno nema. Kad sam je uzeo u ruku, obuzelo me je blaženo osećanje. Sve je uzdrhtalo, zatalasalo se u meni, podiglo me uvis, kao u plamenu ljubavi.


Video sam onu dragu, uvelu drhtavu ruku koja je među prstima držala poslednju deseticu i najzad je spustila u pismo. Jer desetica je bila poslednja, to sam znao, kao da je na njoj bilo zapisano.


Sakrio sam se sasvim u kut da me niko ne bi video. Iz srca iz grudi, iz čitavog tela provalio mi je plač, tresao me je kao u groznici.

Ali kad sam se stepenicima vraćao u učionicu, bilo je u meni svetlo, svetlo. Mati je iz daljine videla moj bol, i smešeći se osvrnula se na mene, kao što bi se osvrnulo samo drago sunce.

I gle, čudo božje, zaista su se oblaci rasturili i veselo sunce zasjalo je kroz prozor.

Majke više nema, a ni onih starih desetica, i dani su sada prazni i pusti sve do noći.“

                                                                          

                                                                          Ivan Cankar,Desetica

Powered by blog.rs