Brod u boci

Zracak nade

Ljubav — Autor unajedina @ 14:27



Biva da naiđe u ljudskom životu trenutak kad se izlaz nigdje ne vidi i ne naslućuje, kad čovjek osjeća da je izgubljen, on, i sve što je ikad njegovo bilo ili moglo biti.

Tada pritješnjenom i ugroženom strahovanju ne ostaje do jedna misao, obična i slaba. Ali jedina. I čovek se hvata za nju.

I misli...
Tako je, izgubljeno je sve i potpuno! Pa ipak postoje, jer mora biti da postoje, na svetu i drugi krajevi, sa drugim ljudima, drugačijim odnosima i uslovima života, sa drugim izgledima, pa i sa stvarnim izlazom za onog koji se kreće i živi.

Znači da ne moramo prihvatiti bezizlaznost ovog položaja kao stvarnu, sadašnju, potpunu i konačnu, ma kako ona izgledala očigledana.
U toj sumnji u potpunu stvarnost naše nesreće ima zračak nade koji može biti spasonosan, pokazati nam put ka izlazu i pomoći nam da donesemo pravu odluku u trenutku kada sve izgleda izgubljeno.
Nije ta misao ,sama, ona koja nas izbavlja i spasava, nego mogućnost njenog postojanja u nama.

                                                                                                                                            Ivo Andric,Znakovi pored puta

 

 

 

Tracak nade...Osetim ga u sebi.Duboko je usadjen,valjda u korenima,genima koje nosim od brkatih pradedova.Nesto sa cim se rodis.Nosis ga ceo zivot u sebi,samo je pitanje dana kada ces ga postati svestan.

U krvi je.Utisnut u dusu,samo postojanje.Sada znam...da mogu da biram,sve bih opet isto...

Sve na svetu ima svoj razlog.Moje misli,moje srce,moji koraci...nista vise nije isto.Nepovratno se promenilo.

Ja sam se promenila.Nepovratno.

U mene ovakvu utisnuta su moja razocarenja,bolovanja,padovi,uspesi,ljubav,inat.Sve to me je zigosalo da postanem ovakva kakva sam.Da sam zivela uvek po redu,i kako treba,da nisam padala,i patila,ustajala se i borila,prkosila...nikada ne bih postala ovakva.Ja ovakva gresna,jaka i slaba bas sam onakva kakva trebam da budem.Gledajuci unatrag,nikada ne bih cenila onu devojcicu kakva sam nekada bila,bezgrasnu u njenom ispravnom svetu bez bola i trzavica.

Sve bih isto...taj nekadasnji zivot,odavno vise nije moj,i dobro je sto je tako.Zivot me vodi.Zivim dan po dan.

Ne mogu mi nista ni ljudi,ni orkani,ni patnje.Sama Svoja.Oduvek.Zauvek.

Kao Skarlet o Hara...Borim se.A o svemu ostalom...

 

Mislicu o tome sutra...

 


Moji blogeri-Don Kihoti

Zivot — Autor unajedina @ 11:25

“Evo ti naslov za novi post: Moji saborci,Don Kihoti u borbi protiv vetrenjaca.
Ili bar za razmišljanje:)-Autor Sanjarenja56”

 

Ovo mi je napisala Sanjarenja56 kao komentar na moj prethodni clanak.I zamislila me.Dugo sam vec na ovom blogu,nikoga od vas ne poznajem,znam samo vase clanke i komentare.Poznajem vase duse,ono sto ponudite,ali za mene ste potpuni stranci.Kao sto sam i ja za vas stranac iz ovog virtuelnog sveta.Naseg malog sveta gde pomazemo jedni drugima,razmenjujemo misljenja i borimo se protiv vetrenjaca.Mozda sam izostavila nekog,jako mi je zao.Ako sam pogresila u proceni nekog,molim vas recite mi.Bas me zanima vase misljenje.

Dame i gospodo,pioniri i pionirke,ovo su moji blogeri,Don Kihoti,moji saborci protiv vetrenjaca,i mojim ocima onako kako ih ja vidim i osetim…

E pa draga Sanjarenja56…trazila si i “Evo ti pesma…ludo jedna.”

   

Sanjarenja56-

Vidim je kao tamnokosu zenu,predivnih i uvek zamisljenih ociju.Dobra majka.Snazan majcinski instinkt da pomogne drugima,da zastiti,pruzi bar dobru rec.I uvek misli da je mogla vise dati.Zadovoljstvo nalazi u davanju.Predpostavljam da se bavi nekim poslom gde takodje moze da pomaze ljudima.Fali joj negde neki delic njenog zivota,koji joj je istrgnut.Nostalgija.Neki njeni davni izgubljeni krajevi,mirisi.Neka druga ona koja je izgubljena u medjuvremenu.Imam osecaj da je neku izgubljenu ljubav nadoknadila majcinstvom,humanoscu.Postoji neka praznina u njenom srcu.Hrabra zena.Borac.Lavica.A opet nekad imam osecaj kao da je malo dete koje bi se najradije sakrilo pod majcine skute dok oluja ne prodje.Ali strahovi i porazi samo je pokrenu.Da bude jos jaca.I jos uvek traga...Nije odustala.Nikada nece odustati. 

 

Mandrak72

-Covek.Dobar covek.Visokih moralnih nacela.Izgradjena licnost.Snazan muski uzor svojoj deci.Imam osecaj da nikada nije napravio ni jedan propust,ni jednu gresku u svom zivotu.A greskom ne mogu nazvati to sto previse veruje ljudima i sto oseti svaciju bol,i uvek je spreman da pomogne.Verovatno ga je zivot izbrusio,da sad prvenstveno gleda svoju porodicu.Otac koga deca obozavaju,ali i izuzetno ga postuju.Sve kod njega je sa merom.Mera.Mera u zivljenju.Mera u emocijama.Mislim da nikada nije prekoracio tu meru.Sebi je izgradio svet u kom zivi i cvrsto stoji na nogama.Zbog imena Mandrak po strip junaku carobnjaku,verujem da je u dubini duse jos uvek decak,da je imao jako lepo i jako tesko detinjstvo,kao iz prica Branka Copica,Orao koji je rano poleteo.Porodicne vrednosti.Ima osmeh decaka.Voli da se smeje.Odlican pisac.Tako ga vidim.Covek!  

 

Nastasja

-Mesavina potpune zene i derista.Voljena i ispunjena zena.Samo voljene zene imaju toliku snagu i energiju.Jaka i stabilna,voli kucu i dom,ususkanost,toplinu,udobnost,mirise hrane,narocito one koja mirise na detinjstvo.Prvenstveno miris hleba.Potrebna joj je samo ljubav i sigurnost.Osetim da izgleda kao klinka duge kose,Pipi duga carapa.Vesta sa rukama.Prosla trnovit put,razocarenja,padova,praznine.Nikada nije odustala.Uhvatila cvrsto zivot u svoje ruke.U pronasla sigurnu luku-King.Zeli da zasnuje svoju porodicu.Dete i zena.Uvek ide napred. 

Vila bez krila

-Ne zna sta zeli od zivota,ali zna da nema to sto trazi.Majka je,kvocka majka,koja je rano dobila porodicu.Dok je i sama bila dete.Mislim da je imala jako tezak zivot.Trnovit put.Mala sredina koja je nikad nije razumela.Bas zbog tog preskocenog detinjstva,i svega onog sto nije imala,sto je preskocila,sada je zeljna i zaljubljivanja,izlazaka,poljubaca,sitnih neznosti,ljubavi iz romana.Od svakog konja pravi princa.Sebe sputava zbog muskaraca,a ne vidi koliko je oni nisu dostojni,koliko vredi vise od njih.Samo da ima vise vere u sebe.Da ne ide uvek srcem.Da pocne konacno prvo da gleda sebe...Kad prestane da trazi,naci ce.Tamo gde najmanje bude ocekivala.Ceka svoja krila.   

 

Mazanjegova

-Lepa.Mila.Svako moze da je voli.Umiljata.Sa druge strane uspesna i ostvarena zena.Sem u ljubavi.Uvek kad misli da ima sve,shvati da joj fali neki mali delic.Neki mali delic koji ne prestaje da trazi,za koji ne prestaje da se bori.Kad padne,padne zestoko.Bubne na zemlju.Skuplja parcice sebe.Ali uvek brzo ustane.Sama.Moze da se prilagodi svakome,i svakom drustvu ali nikada ne izgubi sebe.Jedinstvena je.Dobar drug.Dame biraju,ali uvek pogresne tipove.Ali znam da ce na posletku odabrati pravog.Jer u stanju je da od zabe napravi pravog pravcatog princa.Tako utice na ljude.  

 

Poluuspavanka

-Nezna dusa iz ravnice.Balaseviceva Mala vidra.U svom sigurnom svetu cvetica,dnevnika iz detinjstva,poezije,lutaka i meda koje jos uvek skuplja,i pufnastih papuca.Za druge uvek ima lice odrasle devojke.A jos je devojcica.Snenih ociju.Pogled srne.Seje svet kroz sitno zito,trazi nesto narocito.I naci ce...vec tu negde u komsiluku.Neki novi Djole,cija ce biti cela uspavanka. 

 Stepski vuk-„ A ono sto se u meni dogadja u retkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svet voli i traži možda jedino u pesničkim delima, a u životu smatra ludošću. I odista, ako je svet u pravu onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam odista kako sam sebe često nazivao, stepski vuk, životinja koja je zalutala u tu u nerazumljiv svet, koja više ne nalazi svoju postojbinu vazduh i hranu.”

Dobar decko,posten,ime stepski mi zvuci kao da se ne snalazi u ovom svetu ovakvom,a vuk da nikada ne prestaje da se bori.Sanja boje i mirise nekih drugih predela,sada njemu dalekih.Vecni decak.Sanjar.Ima neki svoj svet.Ima svoju inspiraciju I vucicu.Potrebna mu je snazna vucica na koju moze da se osloni,jer ne moze sam.Spada u one ljude koji ili lete ili ih podizes sa zemlje i lepis.Kad lete,svima okolo je dobro,dobar prijatelj,sin,partner,daje energiju,pomaze svima.Kad padne,ustaje iskljucivo sam.Tada nema nikog oko njega.

  

Shuky

-Potice iz male sredine.Patrijahalno vaspitan.Kotrlja u velikom gradu.Ne pripada ni tamo ni ovde.Tamo ga shvatanja ljudi guse,a ovde mu je sve preostro.Ne snalazi se.

Ni sam ne zna sta zeli.Ni tamo ni ovamo.Preispituje stalno svoje odluke i postupke.Uvek bi bolje.Malo je namcor.Strog sudija drugima,ali najstrozi sebi.Vole ga prijatelji,ali  i strepe od njegovih sudova.Najbolji je drugima,najgori sebi.Iz planinskih delova,zarobljen u ravnici.Ubija ga to sto sto uvek mora da ostvari ocekivanja drugih, a sebi je na poslednjem mestu.

   

Behappy

-Malo detence,koje je zivot naterao da brzo odraste.Talentovana.Previse sumnja u sebe.Treba vise da veruje,i podigne glavu visoko.Stalno je spusta pred gorim od sebe.Zaljubljive prirode.Fali joj ocinska figura u zivotu.Nezna i osetljiva dusica.Dobro dete.

  

Mesecina

-Ona i Behappy  su  kao dve sestre.Toliko slicne,a opet toliko razlicite.Drago i umiljato dete,ali zna da bude nevidjeni namcor.Misli da je ceo svet protiv nje.Previse se boji negativnih stvari,unapred,sto je sprecava da rasiri krila i bude srecna.Treba prvo misliti pozitivno,u sebi krije toliko mogucnosti kojih nije svesna,ali naucice u zivotu…jos je mlada.

  

Barbie86

-Previse zrela za svoje godine.Predpostavljam da je jako mlada,a nekad pomislim da ima mnogo vise godina.Ozbiljna.Zna sta zeli od zivota.Barbie ime mi govori da zudi za savrsenim svetom,muskarcem.Previse ocekuje od drugih i od sebe.

   

Sopran87

-Decak koji pise i razmislja kao da je stari covek.Kao da nosi iskustva prethodnih zivota.Verujem da ima zaledjinu i neki uzor u svom zivotu na koga je mogao da se ugleda.Iz dobre porodice.Mozda ne i stabilne.Talentovan za mnoge stvari.Svestran.Ima neki svoj uzor u zivotu.Pametno i dobro dete,ali previse osetljiv.Izbrusice ga zivot.   

 

AnaM

-Osoba britkog jezika,inteligentna,uspesna,izgradjenog stila i stavova.Pomalo sasava,van svih pravila,unikatna.Nema dve AneM.Zeli ljubav zivota,mozda ju je imala,pa izgubila,a mozda je nekog loseg idealizovala pa svi drugi gube bitku.Ima meru koju nije lako dostici.Duhovita.  

 

Mira kuglof

-od skoro sam je susrela na blogu.Sa svojim odlicnim kuglofima.Hvata zivot i bori se stalno.Nije joj lako.Laka je za druge,a za sebe je jako teska.Ima visoka ocekivanja.Prava zena za sva vremena,iz onog starog vremena,kod nje je sve pod konac,i po redu.Nema odstupanja,pa ni zbog svog sopstvenog srca..   

 

Domacica

-Ispravna i vredna zena.Domacica.Dobar covek.Uvek sve moze i hoce.I ima vremena i lepu rec za svakoga.Trebala bi malo vise da misli na sebe.   

 

Krilaandjela

-Pesnik.I to je to.Ne znam cak da li je u pitanju muskarac ili zena.Znam samo da je izuzetno talentovan pesnik.I to je to.Zid.Ne daje od sebe vise od pesama.Ne mogu dokuciti dalje.

 

 

 

 

...Ja sam Una.Drago mi je sto postojite.Moji prijatelji u borbi protiv vetrenjaca.Idemo dalje...


Ljubav & Ludost

Ljubav — Autor unajedina @ 11:39

 ''Jednom davno, sva ljudska osećanja i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji.
Kada je Dosada zevnula treći put, Ludost je, uvek tako luda, predložila: "Hajde da se igramo žmurke! Ko se najbolje sakrije, pobednik je medju osećanjima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prećutati, zapitala: "Žmurke? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobednik."


Entuzijazam je zaplesao, sledilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesovalo. Ali nisu se svi hteli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvek, na kraju, svi pronadju. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se setio predložiti igru. Oprez nije hteo reskirati.


"Jedan, dva, tri." počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lenjost, koja se kao i uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vera se popela na nebo, Zavist se sakrila u senku. Uspeh se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gde se sakriti jer joj se svako mesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Lepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je nasla svoje mesto u krilu leptira, a Sloboda u dahu vetra.

Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.


Kada je Ludost odbrojavala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milion", povikala je Ludost i započela svoju potragu.


Prvu je pronašla Lenjost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Veru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspeh, a Sebičnost nije trebalo ni tražiti. Sama je izletela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Lepotu.

Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sediti na obližnjem kamenu.


Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Taleant u zlatnom klasju žita, Teskobu u izgorenoj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a Zaborav je zaboravio da su se uopšte ičega igrali.


Samo Ljubav nije mogla nigde pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila besna, ugledala je ružičnjak. Ušla je medju ruže, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti počela je udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo Ljubavi oči.


Ludost nije znala šta učiniti. Pronašla je pobednika, osećanje nad osećanjima, ali Ljubav je postala slepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na kraju odlučila zauvek ostati uz Ljubav i pomagati joj.


Tako je Ljubav ispala pobednik nad osećanjima, ali ostala slepa, a Ludost je prati gde god ide.“

 

 

 


Pismo

Ljubav — Autor unajedina @ 11:00

 Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.

Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha.

Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pevanja. Sad moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna.

 Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me reč može ubiti. Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednosti i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene.

 Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih "Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik". Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.

Želi ti sve najbolje Branko

P.S
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počeću da mislim o smrti.
Ponoć je. Dovidjenja.
Branko
Bjankinijeva 11
Zagreb

 

Neka...

Ljubav — Autor unajedina @ 11:29

...Zaspala je na kaucu dok sam se petljao sa jastucnicom u drugoj sobi, i nisam imao srca da je budim. Podmetnuo sam joj jastuk pod glavu i nameravao da je pokrijem mekim kariranim cebetom, ali mi se ucinilo da to, nekako, ne ide uz tesni, svecani kostim.
Šta sad?
Nisam mali, bilo mi je jasno šta se to dešava izmedu nas, ali dotad je sve ipak išlo po nekom redu. Ono što mi je palo na pamet bilo je prilicno preko reda, i uveliko je prelazilo granice pristojnosti.
Hm, kad smo vec kod granica, ona je prva izazvala granicni incident, zaspavši na mom kaucu, pošto se prethodno, mimo bon-tona, pojavila nenajavljeno, kasno, i tako dalje. Dabome. To mi je pomoglo da lakše rešim dilemu.
Pažljivo, kao ekspert za demontiranje paklenih mašina, povukao sam patent-zatvarac na njenoj suknji.
Zzzzzzzzzzzzip!
Za razliku od Emilije, devojcure kojima sam nekad povlacio cipzare bile su veoma budne, a ajkule sa kojima imam posla zadnjih godina suknje skidaju same, i to, uglavnom, još u liftu, ili u hodniku, pred vratima, kad nisu u velikoj žurbi.
Ovo je za mene bilo nešto sasvim novo…
Cudna kombinacija cednosti i nekrofilije uplašila me je toliko da sam hteo da odustanem, ali onda je ona, u polusnu, pomerila onaj nevaljali deo koji mi je smetao, suknja je samo kliznula preko svile njenih bokova, i pracaknula se u mojim rukama.
Devojke nikad nisu u tolikoj nesvesti da ih može skinuti neko kome to pri svesti ne bi dozvolile. Njeno podsvesno poverenje samo me je obavezalo da budem još nežniji.
Zadržavajuci dah, kao da tražim šifru na sefu, okrenuo sam tri presvucena dugmeta na gornjem delu kostima, i pogodena kombinacija otkrila je malog zlatnog Isusa na njenom lancicu. Mucenik je, široko raširivši ruke, branio jednodelni crni cipkasti triko, koji je pomalo licio i na “korset”, nema veze, u svakom slucaju, to je bilo poslednje “nešto” što je ostalo na njoj.
Ne brini, Gospode. Znam šta radim…
Ušuškao sam je u cebe sa svih strana, i tek onda odškrinuo vrata terase, složio na naslon kauca stvari u kojima je došla meni, a na naslon stolice koje ce joj biti potrebne kad dode sebi, i na brzinu, pod telefonskim brojem pumpe, nažvrljao kratku novelu o bravi i kljucu, za slucaj da odluci da zbriše kuci pre nego što se ja, ujutru, vratim.
Ali, davo mi je sedeo na ramenu…
Bio sam vec na vratima, kad sam pomislio da ce ipak biti bolje ako s nje skinem još nešto što bi joj moglo smetati u snu. Ta crna stvar bila je pomalo komplikovana, nisam imao predstavu kako se demontira i skida, ali kad sam je se jednom dotakao, više nisam mogao da je pustim iz ruku. I uspeo sam…
Gledajuci dugu ridu kosu, prosutu po belom damastu, shvatio sam da nisam pogrešio kad sam rešio da idem do kraja, i da sam dobro uradio što sam joj na kraju konacno skinuo i tu veliku crnu šnalu.
Šnalu?
Šnalu. Pa šta?
“Sram bilo onoga ko zlo pomisli”…
To piše na Ordenu Podvezice. Na Ordenu Šnale ne piše ništa, pošto to odlicje, zasad, ocigledno ne postoji.
Da postoji, ja bih ga vec imao na šinjelu…
Ne znam šta bih još morao da uradim da postanem svetac, ali mislim da sam glavni posao vec obavio. Sad, ako i treba da ubijem neku aždaju, ili da spasem dva-tri grada od kuge i propasti, to ce, posle svega ovoga, biti samo puka formalnost.
Samo polako. Nisam ja lud. Barem ne toliko…
Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kožu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greškom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odškrinute školjke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice, za koju sam mislio da umire kad te obuzme, i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš.
Da, želeo sam je. Još kako sam je želeo…
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspešno pokušao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicušnih mladeža na tilu vitkih leda…
I trgao se. Uplašen…
Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih želeo da poljubim?
Ali, ne sad. Jednom. Možda…
Ja sam momak staromodan. Prevaziden. Po mojoj religiji, moja želja je samo pola želje…
Lepo sanjaj, mali mišu nabareni. Ko zna da li ceš mi ikad više biti tako blizu? Možda cu se kajati, možda cu jednom morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci…
Neka…
Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja…
Laku noc, njene pospane oci…
                                                          Djordje Balasevic



Budjenje

Ljubav — Autor unajedina @ 13:25



Jedan čovek našao je orlovsko jaje i stavio ga pod kokoš. Orlić se izlegao kad i pilići, odrastao je sa njima. Čitavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleći da je jedna od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao i lepršao krilima, izdižući se jedan pedalj iznad tla. Prošle su godine i orao je ostario. Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu, moćnih raširenih krila, kako lebdi na vetru. Stari orao je zapanjeno gledao u vis.
"Šta je to?" - pitao je.
"To je orao, kralj ptica", rekla mu je jedna kokoš. "On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji."
I tako je orao umro medju kokošima, neznajući ko je.

 

                                                                               Antoni de Melo-Budjenje


Kako samo sebe lazemo...

Ljubav — Autor unajedina @ 00:34

Sada jasno vidim da preda mnom
je put koji nekud vodi, a ni sama
ne znam kud.Da bar dusu cistu
ponesem, pa da vidim koga volim
najvise.

Odavno sve izgubilo je sjaj,sad
stranca dva.Sta smo sada ti i ja?
Kako samo sebe lazemo da je zivot
to sto zivimo...


Una

Ljubav — Autor unajedina @ 23:51

"Kad sam je prvi put video, sat mi je stao!"

... čini mi se da sam čitavog života, sve ove godine, bio... pa, recimo, na nekoj vrsti službenog zadatka. Ne kažem da mi se usput nisu dešavale strašne, dirljive, potresne, glupe, neverovatne i besmislene stvari, to ne kažem - ali uvek sam na sve to gledao nekako sa strane, kao da se događa nekom drugom. Znao sam da će mi sve to jednoga dana nečem poslužiti - čemu? - ne znam još uvek! Prisustvovao sam, dakle, svojoj biografiji samo kao svedok. Ne kažem da za to vreme nisam plakao, smejao se, cvileo kao kuče, nadao se i učestvovao, ne, ne kažem da me često nije bilo strah, da se nisam zaljubljivao, lutao, posrtao, kopao rukama i nogama, ali kad bih izistinski pogledao životu u oči, ipak je to bio nečiji tuđi film, a ja sam bio samo obični koscenarista!

Njihova putovanja trajala su dan-dva, ponekad čak i tri, i izgledala su im kao potpuni mali životi, proživljeni od početka do kraja; kao mali brakovi, u kojima bi im se za nekoliko dana događalo sve ono što se ostalom svetu dešava za dvadeset i pet godina zajedničkog života. Proživeli bi, u stvari, sve; prvu bračnu noć u nepoznatoj hotelskoj sobi, ljubav do potpune zasićenosti i blage otupelosti, prvu svađu oko neke sitnice, umor, navike, razočarenja, rastanak... Prilikom ovih putovanja, profesor je gajio i tajnu nadu; pošto još uvek nije mogao da se oslobodi ljubavi prema svojoj mladoj prijateljici, nadao se da će zajednički život (ma koliko kratak) ipak otupeti oštricu tog, za njega opasnog osećanja. Ako ništa drugo, nekoliko dana provedenih od jutra do jutra oslobodiće Unu njene tajanstvenosti, koju joj je, kao posebnu privlačnost, poklanjala zabranjena veza. Trudio se stoga da je pažljivo posmatra i hvata u greškama, otkrivajući jedan po jedan nedostatak, i da se tako oslobodi zavisnosti u koju je zapao.

Vraćao se sa olakšanjem kući sa tih putovanja, ljubeći rasejano Unu na rastanku ("Javiću ti se ovih dana!"), ubeđen da se, najzad, zauvek oslobodio njene vlasti, ali već trećeg ili četvrtog dana njihova poslednja hotelska soba počinjala je da mu liči na izgubljeni raj, a on bi planirao novo bekstvo, nadajući se da mu je potrebno samo kao konačno oslobođenje od Une - opsesije. I sve bi počinjalo iz početka.

Una, sama, jedina! Ako me voliš, sutrašnje predavanje ćeš započeti slovima mog imena. Ušao je u amfiteatar i započeo predavanje: "U našoj avangardi...."

                                                                            Momo Kapor-Una


Ako znas bilo sto

Ljubav — Autor unajedina @ 00:57

Ne znam sto da radim sa sobom
na sto misli da bacim...
Eto stvaram polako pjesmu o tebi
gledam tvoje tijelo
ludujem za njim
i ponavljam u sebi samo jedno...


Poljubi me
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me...
Poljubi me
pa se privij tik uz mene i zapjevaj
ako znas bilo sto

Zelim da se stisnem uz tebe
da te milujem
da ti sapucem na uho bisere
da pricam o slobodi
da se glupiram
da ti kazem oh ti ludo jedina...

 

 

Da li treba nesto dodati?????Cista emocija.Johny Stulic.Tamo negde.

A ovde oko nas,pogledajte malo?Losi djaci koji su odjednom svetom zavladali.

Za sve nas koji ne mozemo da se uklopimo u ovom laznom svetu...Koji jos uvek jurisamo na vetrenjace,i ne damo se ovim prostacinama i primitivcima.Sa svojim malim mikrokosmosima i idealima.Koji jos uvek verujemo u ljubav.Koji smo nosili crvene marame i plave kape.Gledali INATRC MLIF u 7 i 15...tamo negde u dubokoj sumi male plave ljude,vozili bicikle i gulili kolena,upisivali se u spomenare,slusali rock&roll,ucili da je najvaznije biti dobar i posten covek,i ne ostajali ravnodusni na svet koji se menjao pred nasim ocima.Najgore je oguglati.Uklopiti se.Izdati svoje snove i ideale.Ziveti a biti mrtav.

Ja veceras slusam ovu najljubavniju pesmu od svih i znam samo jedno...Promenicu ovaj svet,ako ne za druge onda bar za sebe.



Glad mi je beskrajna

Ljubav — Autor unajedina @ 13:23

Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.
Noću niz ulice gradske na prstima nosim mesec
i tugu ostavljam pod prozorima izgubljenih žena.
Dao bih sve a ništa nemam.
Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.
                              

                                        R.Drainac

 

 

 


Jos uvek sanjam...

Ljubav — Autor unajedina @ 11:02

Od kad te nema..ne mogu budan biti..
Jer sve sto zelim..u tome budes i ti..
Pa budan sanjam da snovi duze traju...
U svakoj prici ti si mi na kraju...

Ti si pocetak i kraj..
Ti si tama i sjaj..
Svaku mi nadu dijelis po pola..
Dajes mi mrvice sa svoga stola..
I znam...bez tebe ostat cu sam..

Jos uvijek sanjam da smo zajedno..
'Ko nekad davno ti i ja...
Al' jutro svaki put mi pokvari tu slatku prevaru iz sna..
Jos uvijek sanjam da smo zajedno...
I da je sve 'ko prvi put...
Al' jutro nosi golu istinu...da sve je bilo uzalud..


Volim te

Ljubav — Autor unajedina @ 19:50

Kad si ljubila istinski
onako kako zelis
znas kako
svijece vino vecera
kad si ljubila
mozes li se sjetiti
koji je mene snijeg pokrivao


Sad mi je smijesno
casna rijec
nezamislivo mi je
a ima takvih ljubavi
koje treba dobro protresti
prije svake upotrebe


Proslo je mjesec dana
od tvog rodjendana
zao ti je sto ti nisam cestitao
ali nisam stigao vjeruj
znas da je uvijek neka guzva


Veceras sjedim sam
znam da te cudi ali sam sam
cini mi se da pada snijeg
i brinem o nekim bezveznim stvarima
a ljubio bih te nocas
pozelim to


Nedostaje mi ponekad neka ludost
nesto izmedju bola i srece
muzika s kasetofona
i sjecas li se samo
kako smo iskljucili telefon i zvono
a bilo te je sram u pocetku
ugrizla si mi usnu
iscjedila dva limuna u caj
i prolila kavu na cistu bijelu plahtu


Znam tvoj broj
i mogao bih te nazvati
ali nema smisla
mozda si vec zaspala
a mozda radis i neke druge stvari
mozda si sada i bolje izabrala
nisi vise onako neozbiljna
ne slusas valjda samo neke gluposti
i znam da si govorila kako bi voljela
da razumijes Zaratrustu
da gledas Shakespearea
zapravo ti si nadarena
ti to mozes kad hoces 


A ljubio bih te nocas
znam da je nemoguce
i kazem to tek tako
da shvatis kako mi nije svejedno
zbog onih zvijezda nad gradom
zbog vjetra nad rijekom
i zbog jos puno sitnica
koje zivot zaboravlja
a one ostaju i lebde u zraku
i oko tebe i oko mene
kad se sretnemo


Volio bih da imas onu istu haljinu
cini mi se da je bila plava
zguzvali smo je bar deset puta
i nikad nemoj reci nesto
sto bi nas moglo zaboljeti


Vrijeme je na tvojoj strani
i to si mi uzela


Sad cu otvoriti prozor
i viknuti volim te
Grad spava
a snijeg pada
Volim te

Zeljko Krznaric


Kad ljubav gubi draz

Ljubav — Autor unajedina @ 00:54

Za ljubav su zgodni: malo vremena, nezgodna mesta, teskoba, brzina, niz otežavajućih okolnosti.

 Tada je ljubav lepa, samo tada cveta.

Što je više vremena i prostora i raznih drugih pogodnosti, ljubav gubi draž.

 Nigde se tako ne mrze kao u velikim, lepo nameštenim i dobro zagrejanim stanovima.

                                                Dusko Radovic


Uspomene

Ljubav — Autor unajedina @ 14:24

"...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.

I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa.

Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas
ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo
nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo
onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od
radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode
protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom
peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put
procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na
grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se
pobjeci ne moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto
vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim
dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo
potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih
kapi...blistavih...slanih..."


D.Maksimovic


Laku noc

Ljubav — Autor unajedina @ 19:56

Zaspala je...
...
Čula su naelektrisala vrhove prstiju kojima sam joj doticao kožu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena tragajući uzalud za malom, najmanjom greškom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili tek odškrinute školjke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice, za koju sam mislio da umire kada te obuzme, i da se više ne može vratiti ako je jednom preboli?.

Da, žel'o sam je. Još kako sam je želeo...

Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspešno pokušavao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u čudni raspored sićušnih mladeža na tilu vitkih leđa...

I trgao se. Uplašen...

Koliko na njoj ima tajnih mesta koje bih želeo da poljubim?

Ali, ne sad. Jednom. Možda...
...
Lepo sanjaj, mali mišu... Ko zna da li ćeš mi ikad više biti tako blizu? Možda ću se kajati, možda ću jednom morati da se napijem svaki put kad se setim ove noći...

Neka...
...
Laku noć, njene pospane oči...

Balasevic Dj.

 

 

Usetao je i januar u moj zivot.Nekako nema da bilo sta izustim,kazem,samo citam,slusam muziku i nalazim neki svoj mir.Pokusavam da se izolujem od ljudi,losih ljudih narocito,cuvam svoju ljudskost za one koji se vode ljudskoscu.Znam da je takvih danas malo,da su dragoceni i retki,ali trudim se da jos uvek osetim plemenite duse.Tuga me je nekako uhvatila iznenada.Ona uvek tako dodje.Radost me nikada nije tako iznenadila,ona uvek skrto i pomalo daje.Tuga,nemiri,strahovi...Ucaurena sam u svoje nemire.Stisli me dani beznadja.Rastrzana izmedju zelja i mogucnosti.Previse slaba da promenim.Ma ni da razmisljam ne mogu.Samo zastala u mestu i cekam...Nesto.Ne znam sta cekam,ali znam da cekam to nesto.Neki dobar vetar.Dogadjaj.Razum i srce.Kod mene u vecitom sukobu.Oba prejaki suparnici.Mocni.

Nema.Cutim.Ne pisem.Disem.Umesto mene malo panonskog mornara...Mozda cu se kajati... 

 


«Prethodni   1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13  Sledeći»

Powered by blog.rs