My friend
U mom zivotu je postojao jedan Svitac.
Obasjao mi je zivot.Promenio me nepovratno.Meni je bio potreban prijatelj,njemu sam bila potrebna vise od prijatelja.Povredila sam ga.
Otisao je zauvek iz mog zivota.Prekinuo svaki kontakt sa mnom.
Zbog njega sam pocela pisati na ovom blogu.Nesto kao iskupljenje,trazenje oprosta za koji sam unapred znala da ga nikada necu dobiti.Nikada ga nisam ni dobila.
Sve ima svoje.Ovaj blog je prerastao u nesto,sto je promenilo daljnji tok mog zivota.Svitac je,eto,i ne znajuci,dalje osvetlio moj zivot.Ne znam ni da li je ikada procitao sve ove moje redove.
Molim se Bogu da je dobro.Da je pronasao svoj put,da je nastavio dalje sa svojom muzikom.Da je pronasao sebi dobru zenu,sa kojom ce lezati u hladu svoje lipe.Da ce uvek ostati decak u srcu.
Moj svitac.
Ovo je poslednje sto je napisao pre nego sto je nestao iz mog zivota.Mnogo je vode proteklo od tada...
"Moj prijatelj se razboleo.
Svedok mi je Bog.
Nedelju dana nista ne jede,ne pije ni vode,prima inekcije.
A ja ne znam sta reci veterinaru.
Promena vremena.Zajednicka konstatacija.
S obzirom na moj silazak u grad juce,nakon njegovog ozdravljenja,pomalo i prilaskom jednog deteta,sa imenom...od koga sam se hteo onesvestiti...na sred grada.
Nakon njenog pozdravljanja sa mojim prijateljem,nastavljam da se borim...
I ne predajem se.
Molim Boga da se sretnem u zivotu nekada,sa meni jedino potrebnom osobom."
Ovim zavrsavam sa poglavljem Svitac u mom zivotu,i mom pisanju.
Trazim pomilovanje.Mozda ga jednog dana i dobijem.
Svitac...
Na ovom svetu,gde se i ne broji nista,
sto nema zig,meru i cenu...
Usrecuje me vec to sto postojis.
Uprkos svemu.