Šuma
Koračamo tako nas dvoje. On i ja. Još samo jedno raskršće, samo jedan osećaj, samo još jedan dan. Do sledeće kapije, a onda podižemo mostove, ojačavamo brane, još samo malo puštamo vojske da borave na teritoriji onog drugog. Moje bele šatore u kojima vojnici pijani mahnitaju, donoseći nemire u njegove ravnice. Moje urlike. I moje tišine. Devojčicu moju, i Magaricu, Grešnicu, Ženu, Luđakinju, onu Mimosvijeta.
Varljivo leto dobi tople boje Miholjskog leta, a onda hladni vetrovi severa donesoše kiše, hladnoću koja nam se zavuče u kosti, u duše, bez najave. A mi ostajemo. Onaj koji bi zbog mene voleo moju Mačku. Crnu. Debelu. Koji bi ukrao, samo da me odvede na vrh piramide. Keopsove. Za koga su moje reči ovde, sa ukusom hrane koja nam se topila na jeziku i klizila niz nepca, izbačene kao prožvakana i pljunuta hrana sa nadom da će neko moći da oseti taj isti ukus. Uzalud. Zakoračih u duboku mračnu šumu. Bez i jedne zvezde da mi obasja put. Bacajući mrvice za sobom za koje sam tako naivno verovala da će mi pokazati put da se vratim. Svi oni muškarci koji krenuše za mnom, jedući te iste bačene mrvice. Ne znaju da ih nahraniti neću nikada. Da se tek sada neću umeti vratiti. Njima. Sebi. Nikad više. Odustaju. Zastaju. Tako predvidivi.
Nas dvoje u mračnoj šumi bez i jedne zvezde ostajemo. Verujem u njega da poznaje zakone šume, da će pronaći neki put. Jer nije on bilo ko. Ovaj i Ovakav On!
Ostaviti me ne može, tek tako, divljim zverima. Nada se nekom svetlu u toplom kućerku gde će me ostaviti na sigurnom. Onu za koju kaže da će imati pet muževa koje će urnisati do poslednjeg atoma snage i poslednje pare u džepu i odbaciti kao stare krpe, a oni će biti srećni posle svega za momente i mrvice koje dobiše. Kao milostinju.
Nemoj da me prodaješ tek tako. Da me oglašavaš na oglasnim tablama nudeći mi nešto bolje. Znaš da tek sada za inat neću. I ne možeš mi baš ništa.
Nadam se da znaš pravi put, ja sam krenula u šumu za tobom, mrvica nema više da se vratim natrag, nejaka da se izborim sa zverima, isuviše jaka da bih odustala...koračam tik iza tebe ... pa ti vidi šta ćeš sa mnom.
Vukovima je i mesto u šumi.
Dubina, mrak, na trenutak se zastane na neki osunčan proplanak da se okrepi duša, i opet natrag.
Urlaju zveri okolo, putevi ne postoje tu, telo ranjavo od provlačenja kroz trnje tražeći uporno stazu.
Tu se dan ne razlikuje od noći, a pogled uporno uperen u nebo čeka pun Mesec.
Još samo malo...
Autor beliocnjak — 08 Okt 2011, 01:40
Kao da mu je lako s tobom. Svaki korak unapred predvidiš, svako ti je otvorena knjiga. Znaš šta misli kad podigne obrvu, kad te pogleda, znaš šta se krije iza svake reči. Tako nežna i tako moćna.
Autor sanjarenja56 — 08 Okt 2011, 07:33
evo bicu ja jedna zvezdica da vam osvetlim put u sumi....dobro jutro Una
Autor zvezdatvoja — 08 Okt 2011, 10:47
Uvek krećemo u šumu neizvesnost, tamnu, mračnu. Možda je u njoj zver, ili izgubljena mačkica, možda zaboravljena zamka lovca, a možda kuća od čokolade i kolača.
Neko podje utabanom stazom, neko trnovitim putem
Ali...
Ako imaš malo sreće šuma će biti zaklon od nepogode i vodiće do kuće, nekom dvorca iz snova, nekom kućerka punog ljubavi...
Autor anam — 08 Okt 2011, 11:29
Da li ti to pricas o nekoj ljubavi???
Autor marcotespi — 08 Okt 2011, 12:29
Kako da vidi, kad si mu iza ledja? :))
Pozdrav prijateljici. :)
Autor Putnik u prolazu — 08 Okt 2011, 15:08
Ako ne pogodiš, ovaj gost je bio Talas
Autor sanjarenja56 — 08 Okt 2011, 15:56
Ako je vec zakoracio, sigurno zna i put. Srecno!
Autor merkur — 08 Okt 2011, 16:18
Nema te šume iz koje ti nećeš izaći, i bez mrvica...
Autor razmisljanka — 08 Okt 2011, 18:58
Ne vodi se za mrvicama, svakako ćeš zalutati.
pozdrav zemljaku
Autor mandrak72 — 08 Okt 2011, 19:57
Sve dragi i dobri ljudi, koji mi obasjavaju noci toplim recima dajuci mi snagu.
Hvala svima.
Autor unajedina — 08 Okt 2011, 22:47
'padaš' na lepe reči Una?
Autor beliocnjak — 08 Okt 2011, 22:54
Beliocnjak, reci cu ti, ali prvo moras da sklopis Rubikovu kocku.
Autor unajedina — 08 Okt 2011, 23:28
prvo ti sakupi mrvice, pa ćemo tek da sklapamo Rubikovu kocku...
Autor beliocnjak — 08 Okt 2011, 23:40
Волим ово чикање на крају, тако дечије уме да буде а опет... ко зна. Љубим!:)))
Autor pricalica — 15 Okt 2011, 19:59