Muzika srca
Bilo je hladno zimsko jutro. Nedaleko od ulaza u podzemnu železnicu u Vašingtonu jedan čovek je svirao violinu. Izveo je šest kompozicija Johana Sebastijana Baha za 43 minuta. Za to vreme, pored njega je prošlo nešto više od hiljadu ljudi. Većina njih žurila je ka svom radnom mestu.
Tri minuta nakon što je počeo da svira, primetio ga je jedan sredovečni čovek i usporio korak, pogledao muzičara, pa u svoj sat i otišao. Minut kasnije, violinista je dobio prvu napojnicu. Jedna žena je, i ne osvrćući se ka njemu, u kutiju od instrumenta ubacila nekoliko kovanica. Nedugo potom, jedan mladić se naslonio na zid preko puta violiniste i odslušao deo Bahove partite u D-molu. Naglo je pogledao na sat i užurbanim korakom nastavio ka željenom cilju. Bilo je očigledno da je kasnio na posao.
Zatim je naišao jedan trogodišnji dečak koji je, iako ga je majka požurivala, zastao i pažljivo promatrao violinistu. Nije se opirao kada ga je majka povukla za ruku, već je mirno nastavio dalje, ne skrećući pogled sa muzičara. I nekoliko druge dece je primetilo violinistu, ali su ih roditelji, i to bez izuzetka, primorali da krenu dalje.
Tokom 43 minuta, koliko je svirao tokom jutarnje špice u metrou, samo šest osoba nakratko je stalo i poslušalo muziku. Dvadesetak ljudi mu je dalo novac, ali niko od njih nije imao vremena ni želje da čuje šta svira. Violinista je zaradio 32 dolara i 17 centi.
Niko nije primijetio kada je prestao da svira. Nije se čuo aplauz niti ijedan znak zahvalnosti. Niko ga čak nije ni prepoznao, a bio je jedan od najboljih svetskih violinista.
Džošua Bel je tog hladnog januarskog jutra na Stradivarijevoj violini, vrijednoj 3,5 miliona dolara, odsvirao najkomplikovanije muzičko delo ikada napisano. Samo tri dana ranije, Bel je nastupio u prepunoj sali čuvene bostonske dvorane. Koncert je bio unapred rasprodat, iako je najjeftinija karta bila skoro 100 dolara.
Ovo je istinita priča. Belov nastup u metrou organizovalo je nekoliko novinara uglednog američkog lista “Vašington post” kako bi saznali nešto više o ukusu i prioritetima svojih sugrađana i na osnovu toga utvrdili kolika je zaista moć njihovog opažanja. Jer, ako nemamo vremena da stanemo i poslušamo svetski poznatog violinistu dok izvodi jedno od najboljih muzičkih dela, koliko drugih lepih stvari propuštamo u životu?
Britanski pisac Džon Lejn, autor bestselera „Lepota beskraja: Umetnost svakodnevnog života“, smatra da je glavni problem savremenog društva nedostatak percepcije lepote koja nas okružuje. On tvrdi da ljudi mogu da je prepoznaju, ali im, u svakodnevnoj borbi za boljim životom, postaje nevažna i daleka.
“Danas, nažalost, pogrešni prioriteti zasenjuju lepotu življenja”, kaže Lejn.
Za razliku od njega, novinar Džin Vejngarten, koji je i inicirao ovaj eksperiment, upotrebio je Kantovu teoriju o lepoti i zaključio da ljudi opažaju univerzalno lepo samo u optimalnim uslovima. On, naime, smatra da bi se ti isti ljudi, ukoliko bi samoinicijativno prisustvovali Belovom koncertu, bez dvoumljenja divili njegovoj virtuoznosti. To je potvrdio i njemački muzikolog Teodor Adorno, rekavši da će nam se uvek više svideti koncert, za koji smo uredno platili ulaznicu, nego muzika koju smo tom prilikom čuli.
Hteli ili ne, ipak smo snobovi....
Autor anam — 24 Feb 2011, 10:30
Draga moj,prica me je pogodila.Nazlost danas se takve stvari ne cene.Kada sam bila u Mihenu na ulici su svirali samo violine.Kupila sam sendvic,sela na klupu i uzivala.Osecala sam se kao u bajci nekakvoj.Znam da svi zure i jure ali po meni to nista ne opravdava.Ljudi su izgubili osecaj za lapo pa sasmim tim i culo da u njemu uzivaju.Hvala ti sto si ovu pricu podelila sa nama.Poljubac ti saljem
Autor tanjana — 24 Feb 2011, 10:33
Najčešće ljudi opažaju univerzalno lepo samo u optimalnim uslovima. U pravu je novinar. Koliko lepog se desi pored nas, prođe pored nas, a mi ne primetimo...
Autor sanjarenja56 — 24 Feb 2011, 11:03
AnaM, izgleda...Na zalost.
Pozdrav
Autor unajedina — 24 Feb 2011, 12:02
Tanjana poljubac i za tebe.
Autor unajedina — 24 Feb 2011, 12:02
Sanjarenja,na zalost propustamo neke lepe zivotne momente dok jurimo za zivotom i pravimo planove za zivot...
Cmokic
Autor unajedina — 24 Feb 2011, 12:04
Ovo me je podsetilo na film Chaplin, i onu scenu kada govori o 1929. U susret mu je posao covek, mahinalno se prihvatio novcanika, jer je verovao da covek zeli da trazi novac, a on mu je zapravo trazio autogram. Rekao je da bi mu lakse bilo da je trazio novac. Zao mi je sto nemam zvucnike, jer sam na poslu, rado bih poslusala ovaj video. A prica, je predivna, oplemenjujuca.
Autor hyperblogger — 24 Feb 2011, 12:04
Hyperblogger valjda trebamo da naucimo da svaki dan zastanemo u osetimo zivot.Lepotu zivljenja koju propustamo u nekoj jurnjavi.
Pozdrav
Autor unajedina — 24 Feb 2011, 12:05
U celosti se slazem sa tobom. Ziveci brzo preticemo zivot, ne osecamo ga, kao kad na brzinu pojedes kolac koji je majstor pravio nekoliko sati... tako nekako. Cini mi se ponekad da zivimo brzo jer se plasimo zivota.
Autor hyperblogger — 24 Feb 2011, 12:10
Nazalost.
Pozdrav hyperblogger!
Autor unajedina — 24 Feb 2011, 12:39
Časnu reč napisa već...Pozdrav od srca!
Autor Jovan s.s. — 24 Feb 2011, 12:56
Nije bilo reklame ni kamera da obilježe i zabilježe prisutne u prvim redovima. U stvari ko je on, ako je među nama i ako je poput nas? Običan smrtnik?
Nažalost i da je kojim sluačjem čovjek umirao pored njih rezultat bi bio gotovo isti ili još slabiji.
pozdrav
Autor mandrak72 — 24 Feb 2011, 13:01
Pozdrav od srca Jovane s.s.!
Autor unajedina — 24 Feb 2011, 13:07
Mandrace...bas tako,nemam bas nista da dodam posle ovog.Ljudi su cudo,jos uvek me iznenadi njihova surovost i primitivizam,ali sam zato beskrajno srecna kad osetim dobre duse i dobre bistrooke ljude.
I srecna sam sto je jedan divan pisac poput tebe ovde medju nama smrtnicima...
Jos uvek eto postoje ljudi koji citaju i cene istinsku umetnost a ne skupe i reklamirane korice knjige.
Pozdrav zemljace
Autor unajedina — 24 Feb 2011, 13:12
nisu oni gledali ko svira culi su muziku u prolaz ka poslu i mislili su jos jedan ulicni svirsc koji svira za novac i da je svira bilo koju drugu muziku prosao bi isto jer ti isti nisu mogli da pricaju kako su bili na koncertu da bi bili vidjeni
Autor stakler — 24 Feb 2011, 13:49
nacin zivota coveka XXI odvesce ga u NISTA! i to je zalosno.
raduje me da postoje oni koji se jos uvek opiru:)
Autor persefona — 24 Feb 2011, 16:14
Neverovatna priča...evo sad sam je prepričavao koleginici :)
Autor leopard — 24 Feb 2011, 17:07