Moj put
Cega se najvise plasite?
Buba i miseva?Mraka?
Samoce?Razocarenja?
Sta nam odredi cega cemo se u zivotu najvise plasiti?
Zivot sam nam odredi.
Citajuci malopre Roksanin clanak "Skromnost ili pogledaj dom svoj andjele",u kojem pise o onome sto ona kao normalna zena zeli...da putuje,da kupi sebi mekane rukavice,da priusti svojoj deci radosti...shvatim koliko toga i ja zelim u zivotu a svih ovih godina se i plasim da pozelim,jer u ovom zivotu koji me je zadesio ne usudjujem se da zelim nego se molim samo za goli zivot i zdravlje.
I stignem do svojih najvecih strahova.
Siromastvo.
Bolest.
Vreme danasnje...
Setam ulicama ovog grada i pozelim nove cipele.Gledam ih danima,cekam snizenja,skupljam pare odricuci se mnogih stvari.Napokon stojim u prodavnici,i kazem prodavcu:"Zapakujte ih,kupujem."
A onda mi pogled odluta na savrsen primerak zenske torbice.Sjajna je.Savrsena.Skupa.Znam da je neprakticna i da je sigurno necu nositi svaki dan,mozda par puta godisnje u nekoj prilici.Bukvalno mogu obuci na sebe obicnu vrecu,i uz takvu torbicu cu izgledati savrseno.Bas je onako zenska,slatka.Da je pojedes.Naravno ne mogu sebi da je priustim,ali ono zensko u meni ne moze da se zaustavi da je ne pozelim.
Izlazim na ulicu.Nosim cipele u kesi,i mislim kako cu jednog dana kupiti sebi takvu torbicu.Kad dodju bolji dani...Ubrzo zatim ugledam psetance koje smrznuto stoji scucureno uz neki ulaz.Ne mogu ga uzeti jer sam vec dva psa tako donela kuci.Sa ulice.I macku.Nema mesta,i svesna sam da ne mogu pomoci svima.Boli me taj izgovor koji imam,sto mu okrecem ledja i znam da ce najverovatnije tu i uginuti jer malo je dobrih dusa danas.Boli me uzasno...Hodam.
Kraj kontejnera stoji mali cigo,pretura i pronalazi pantalone.Po onoj cici zimi,prvo ih gleda,pa onda se okrece misleci da niko ne vidi,brzinski se skida,neku staru prljavu trenerku,i oblaci te panatolone.Ima najvise 7 ili 8 godina.Moj pogled je prikovan za njega,ne mogu odvojiti oci.Kad ih je obukao,savrseno mu stoje.Necije odbacene teget pantolone,od nekog deteta koje sada ima noviju i moderniju stvar.Oblaci te tudje pantalone.a onda mu se razvlaci osmeh na licu.U tom trenutku sretne moj pogled,i kaze mi na glas:"Taman su mi."
Gledam ga,zastanem i osmehnem se.
"Taman",ponovi on.
Klimnem glavom.
Bolno shvatim koliko je to poznat osecaj.
Vreme proslo.
Iz blagostanja i ususkanog zivota,ratni vihor me doveo u Srbiju.Majka,sestra i ja.Bez icega.Donela sam samo malu lutkicu koja staje na dlan.
Zvonis na vrata rodjaka.Kiselog osmeha te primaju njihove zene.Molis da ostanes.Pitaju te, te iste veceri da li ces ostati na dorucku ili ides pre dorucka.Znaju da nemas gde otici.Ali smetas.Nikom ne treba tudja muka.Odlazimo dostojanstveno.Druga tudja vrata,drugi rodjaci,tudji stanovi,tudji kreveti.Zivis goli zivot.
Zeljan si svega.Svega.Cekas na red ispred crvenog krsta za hranu.Roditelji,oboje sa fakultetskim diplomama, bore se za goli zivot i za nas dve.Otac koji rano ujutru odlazi da nosi vrece po gradilistu i da kopa kanale,majka koja cisti tudje kuce i prodaje krofne.
Ja koja hodam na prstima ujutru da ne probudim maminu ujnu,koja nas trpi samo zbog muza koji je rodjeni brat moje bake koja je umrla radjajuci moju majku,pa ne moze bas da nas nogom u dupe izbaci ali cekaju da odemo sto pre.
Odvodim sestru u obdaniste.Idem u skolu u kojoj sedim sama u klupi jer me svi zovu jadna izbeglica.Ni ime mi ne znaju.Ja sam bezlicna osoba koja za njih ne postoji.Zar da im kazem kako sam nekada zivela,i ko sam bila,da sam jela iz srebrne kasicice i proputovala najekskluzivnija mesta,da su mi baka i deda od oca bili ambasadori i da sam zivela pod staklenim zvonom.Voljena,mazena i pazena.
Necu naravno,jer ta devojcica ni za mene vise ne postoji.Ja ova i sada zavrsavam casove, uzimam sestru iz obdanista i idem sa njom u park u kome cu ostati ostatak dana dok nam ne dodju roditelji.Smetamo u tudjoj kuci.Tu cemo jesti kifle,tu cu pisati domaci,tu cu se igrati sa sestrom.Pravicu se da uzivam,i trudicu se da niko to ne primeti.Da nemamo gde.
Odlazak u crveni krst po garderobu.Tudju odbacenu garderobu.Strah da te neko na ulici ne prepozna u svojoj odbacenoj majici.Ili pantalonama.Mali cigo nije ni svestan koliko ga je samo razumela ta lepo doterana gospodjica.
Prve zime dobili smo svi porodicno neke stare crne kapute,kao jorgani,bez dugmadi.Isti,za odrasle ljude i decu.Ja sam za svoj uzela neke ukrasne zihernadle da ga zakopcam,ukrasila ga maramom,pretvarala se da je to najlepsi kaput koji postoji.
Kad je dosao roditeljski sastanak,mi deca stojimo na hodniku gledamo roditelje koji dolaze.Primecujem mog oca koji ponosno dolazi da cuje o svim peticama svoje cerke.Potrosen od teskog rada,obican fizikalac sa diplomom fakulteta.Za njih bednik.Ugledam na njemu onaj isti kaput koji nosim i ja.I shvatim kako ce celi razred videti da otac i ja imamo iste jadne kapute.
I sakrijem se.Krajickom oka vidim oca koji me sa nadom trazi.Stidim se svoje bede,jada,siromastva.
Da,stidim se svog oca.Tada u osmom razredu,znam da sam se sakrila u parku i plakala.Plakala po prvi put posle svega.Za sav jad.Za tu knedlu u grlu koju sam tako dugo nosila.Za krivicu sto sam se postidela oca najvise.Nikada me nista nije ubilo kao ta krivica.
Zelela sam tada samo da nikada vise ne nosim tudje stvari i da jednom odem u Mek Donalds i najedem se svega sto pozelim.
Mnogo je vode od tada proteklo...Ne nosim tudje stvari.Lepo zivim...
Ali...Otuda moj panican strah od siromastva,i zelja da uvek sebi nesto kupim.Nesto novo.Lepo.Moje.Valjda da operem sve one godine nemanja,onaj cemer i poniznost.
A opet osetim krivicu kad god nesto sebi kupim ili pozelim,kao onu torbicu...boli me da sam nezahvalna i da se negde neko muci kao ja onda...da bi za cenu te torbice nahranila nekoliko gladnih usta.A opet zensko sam,ima li lose nesto u tome da zelim????
Strah od bolesti.
Da...
kad je polako nestajalo siromastvo,i kad su moji poceli da staju na
svoje noge,da prodajemo rusevine preostale od rata i da se
kucimo...dosle su bolesti mojih najblizih.Valjda je tako kad popusti
stres i strah.E tada pozelis da si go i bos i gladan kad cvilis po
bolnickim hodnicima,cekas ishode operacija i brines se o njima
bolesnima.A nekako si dete.Molis se samo da ti roditelji prezive da ne
ostanes sam.
Da li je jeres posle svega usuditi se sanjati?Zivi,zdravi,siti.Da li se smes usuditi pozeleti nesto?
Da li smes sanjati putovanja?Masaze?Skupe kreme i parfeme?Dobre pramenove?Firmiranu kvalitetnu garderobu s vremena na vreme?Lep komad nakita?Dobre cipele?Lepu torbicu?Dobro vino?Veceru pod svecama u poznatom restoranu?
Da li se smes usuditi u ovoj zemlji,na brdovitom Balkanu?Da li smes sanjati i zeleti bilo sta drugo osim krova nad glavom i suvog hleba a da ne bacis kamenje na Boga i ne izazoves ponovo sudbinu?
Da li smes?
Teška priča,Una.Užasni putevi.A,pitanja se sama nameću.Strahovi su ti realni.U trenutku život može da se preokrene i ti si to osetila na svojoj koži.
Nisam neka bogatašica.Trudim se da obezbedim koliko mogu.
A,radujem se kad vidim da je neka moja biljka iznedrila novi list.Radujem se do neba.
I ja sam ove zime usvojila kuče sa ulice.Zove se Ajk.Predivno i ludo čupavo stvorenje.
Divna si duša,una.
Autor didiland — 05 Feb 2011, 22:45
I više od snova! Ja sam velika devojčica, ali ovo nije bajka za odrasle. Jedino ti na ovom blogu (bar za sad) možeš to da mi uradiš, a ti znaš i šta. I znaš i zašto.
Ljubim te!
Autor roksana — 05 Feb 2011, 22:47
Уна...
живот те није мазио.
И тачно знам о чему причаш. Од једном из богатства, паднеш на нулу.
Али такав је живот. Не преостаје нам ништа друго него да се помиримо са тим.
Јер ипак, та болест и губитак најдражих је нешто најгоре што човек може да претрпи.
Зато ми је смешно када чујем данашње "разлоге за патњу", младих. Лудост.
Драго ми је што си стала на ноге. Јака си. То и сама знаш.
Сада тај исти новац зарађујеш сама, и све док је тако, немој да ти је жао-троши га на оно што желиш.
Шаљем ти најискреније поздраве!
:***
Autor behappy — 05 Feb 2011, 22:51
rasplakala si me...
ne tugom koja iz posta izbija...
širokim srcem koje ne zaboravlja.
dušom plemenitom
hrabrošću kojom kroz život koračaš...
Prijatno!***
P.S. život čine male stvari, trenuci sreće koje razvlačimo kao dete žvaku.
želim da ti svojima napuniš beskonačno veliku činiju slatkih šarenih bombona*
Autor domacica — 05 Feb 2011, 22:55
Hvala za ovo Una.
Svaki komentar utehe ili divljenja ili razumevanje, je suvisan. Veliki si covek i jaka zena, ne menjaj uspomene za skupu torbicu, jer uspomene te cine svim tim sto jesi, a ne torba ili cipele...Pozdrav.
Autor bezimena — 05 Feb 2011, 22:56
rastuzilasi me.rasplakala.nagnala na razmisljanje.da li da se usudis da zelis?da .ti vise nego iko!treba da zelis,sanjas i ugrabis koliko god mozes,makar to bila i kicasta torba ili nove cipele.samo oni koji zele,oni koji sanjaju mogu do svojih snova stici.i sama imam u planu da na tu temu pisem.ljubim te!
Autor tanjana — 05 Feb 2011, 22:58
Didiland, i ti si divna i dobra dusa.Ljubim te
Autor unajedina — 05 Feb 2011, 23:00
Roksana,znam zasto.I znam sta.I znam koliko ti meni snage dajes svojom pricom,a nadam se da cu uskoro o tome citati na tvom blogu.Tvoju pricu.Tvoj put.
Cmokic
Autor unajedina — 05 Feb 2011, 23:02
Pozdravce za moju dragu devojcicu behappy :))
Autor unajedina — 05 Feb 2011, 23:03
Domacice,postideh se kad cujem takve reci od nekog poput tebe,i velika mi krila daje.Cast je uopste dobiti komentar od tebe,a kad su reci ovakve...neprocenjivo.
Hvala ti.Znaci.
Autor unajedina — 05 Feb 2011, 23:04
Bezimene,ovakve lepe reci me paralisu,nisam nekako navikla i oboje mi srce u najlepse boje da mi se ucini da sam jaka i da mogu sve.
Drzimo se zajedno,mi jake zene ;)
Autor unajedina — 05 Feb 2011, 23:06
Tanjana,pisi obavezno i ti na tu temu,jer tvoji postovi me jako inspirisu jer isijavaju snagu zene koja nikad ne odustaje i bori se za svoje mesto pod suncem.
Ljubim te
Autor unajedina — 05 Feb 2011, 23:07
:0 unice sto me svi vracate na kolosek tuge i boli ;( poz
Autor GASTRO city — 05 Feb 2011, 23:09
Gastro,ma znas da tuge postoje da bi prizvale smeh...Sve ima svoje. ;)
Autor unajedina — 05 Feb 2011, 23:14
Žao mi je Una, nećeš čitati na blogu. Ne mogu. Ali, pričaću ti, dajem ti reč.:***
Autor roksana — 05 Feb 2011, 23:17
Pricacemo onda Roksana...jednog lepog dana,a onda cemo tugu ostaviti iza sebe.
Ljubim te
Autor unajedina — 05 Feb 2011, 23:20
Da! :))))
Autor roksana — 05 Feb 2011, 23:28
unojedina neizmerno ti zahvaljujem na tome sto si napisala.neko vreme razmisljam da pisem o tome(naravno ne meri se sa tvojom pricom iz potpuno drugog je ugla)te cu verovatno to uciniti vec sutradan.ljubim te i radujem se nasem sledecem susretu.nemoj nikada da prestanes da zelis,da sanjas i verujes u snove...pisacu o tome
Autor tanjana — 05 Feb 2011, 23:28
Od tvog prvog clanka znala sam da si jaka, prejaka, i sada to isto znam.
Svasta dodje, ali i prodje.
Ostavi tragove, ali i snove.
Naravno da ih smes sanjati, i naravno da se moras probuditi i ostvariti svoje snove.
Dokazi zivoti da si dostojan protivnik!
Znam da mozes!
Autor casper — 05 Feb 2011, 23:34
Priču sam pročitao u jednom dahu! Duboko u sebi razumeo jer su i moji roditelji došli u Srbiju sa jednim jedinim koferom i skućili se kod prijatelja. Ja se još tada nisam ni rodio, ali mi je baka ispričala sve. Nakon godina provedenih kao podstanar, bez novca. Sada imamo svoj stan u centru grada i vozimo nova kola. Sve se prebrodi kada se hoće! I sanjaj! Da nije bilo snova, ne bi bilo ni tih lepih cipela koje si tako snažno želela. Siguran sam da ćeš jednog dana imati i bolju torbu od te koju si videla. Ja ti to od srca želim!
Autor mcdreamy — 05 Feb 2011, 23:42
Tanjana,nikada nam ne mogu uzeti snove.Dok sanjamo i zelimo zivi smo.Jedva cekam clanak i zajednicku kafu.
Autor unajedina — 05 Feb 2011, 23:53
Casper,znam i ja koliko si ti jaka i kako se svaki dan boris sa samom sobom iza savrsene maske.Neke stvari ne moras izreci da bi neko drugi to osetio.
Videce zivot da smo mu dostojne protivnice
Autor unajedina — 05 Feb 2011, 23:54
Mcdreamy...Boriti se,ne odustati,ziveti,ne klonuti...Sve dodje na svoje i sve ima svoje.
Uvek sanjati,i ciniti dobro.
Najvrednije sto su me moji naucili je da kad dobro cinis dobru se i nadas.
Hvala ti na komentaru.
Autor unajedina — 05 Feb 2011, 23:57
Ja necu da komentarisem, samo cu reci, RAZUMEM TE i ocutacu.
Autor nesanica — 06 Feb 2011, 00:57
Da si samo opisala scenu s malim cigom, bilo bi mi jasno sve...a sa ocem u istom kaputu kog si se postidela...bolno razumem. Nekada davno zapamtih jevrejsku kletvu "Dabogda imao, pa nemao" koju tada nisam razumela. Odavno je razumem. U mnogim smislovima. Velika mala, jaka i nežna...izvini, zaplakala sam...
Autor sanjarenja56 — 06 Feb 2011, 08:04
I da li sam ti rekla da ti je novi avatar baš pravi...Doručak kod Tifanija...
Autor sanjarenja56 — 06 Feb 2011, 09:21
Nesanice,ponekad najvise i kazemo kad ocutimo.
Autor unajedina — 06 Feb 2011, 10:09
Sanjarenja...Znam ti dusu,znas mi dusu.Obe volimo Dorucak kod Tifanija...I borimo se da promenimo ovaj svet,ako ne za druge onda bar za sebe...
Ucim od najbolje.
Cmokic
Autor unajedina — 06 Feb 2011, 10:11
nešto mi mnogo poznata ova priča.
Autor suky — 06 Feb 2011, 13:26
Suky...koliko slicnih prica ima...
Pozdrav
Autor unajedina — 06 Feb 2011, 13:31
Izabrali smo da živimo gde smo izabrali...
Vodimo borbu često znajući da je unapred izgubljena...
Želimo, nadamo se, ljutimo što nemamo...
a nismo ni svesni
koliko ljudi ima koji su i želje izgubili....
Autor AnaM — 06 Feb 2011, 14:38
Una...nisam pametna da sad kazem nesto lepo, ni da pokusam nekako da te ubedim da vredi sanjati...
Ali ti znas da vredi. I umes da se nosis sa tim strahom. Uverena sam u to.
Ja se najvise straha plasim. Zvuci smesno, ali tako je.
Ljubim!
Autor mesecina — 06 Feb 2011, 14:39
Po treći put čitam ovaj tekst. Iako je tužan, i bolno istinit ipak pruža nadu - a i dokaz da postoje osećajni i dobri ljudi. Veliki pozdrav.
Autor Janakis — 06 Feb 2011, 14:53
Прво да те јако загрлим!!! Најјаче! Да заједно са тобом понесем муке детињства, које су биле трауматичне. Да одлакшам. А онда да ти пожелим, да између жеље и дужности нађеш баланс, јер пре свега, болест долази од психе и несмирене душе. И да не заборавиш да живот чине мале ствари. Можда је торба лепа, али шта ако у тој торби не станује и нема места за љубав. То не сме да буде. Велики ти поздрав, мила!***
Autor pricalica — 06 Feb 2011, 19:27
AnaM...Never,never,never give up!!!
Autor unajedina — 06 Feb 2011, 20:55
Mesecina,zivot ce te nauciti da je najbolja borba sa strahom, suociti se sa njim.
Autor unajedina — 06 Feb 2011, 20:57
Janakis,mnogo hvala na komentaru...Nada je ono sto ostaje na dnu provalije.Svetlost na kraju tunela.
Veliki pozdrav i tebi!
Autor unajedina — 06 Feb 2011, 20:59
Pricalice draga...znas nikada ne bih promenila ni jedan trenutak moga zivota jer i onaj najtezi me je oblikovao u ovu osobu koja sam danas.
Znas kako kazu...Kada optimisti potonu sve ladje on zamisli da su to podmornice.
Veliki zagrljaj za tebe.
Autor unajedina — 06 Feb 2011, 21:01
..kad te čovek vidi, pomisli da si sve to morala proći, da bi bila tako dobra i tako lepa...
Autor sanjarenja56 — 06 Feb 2011, 21:18
Uh...pretera ga,ti uvek imas lepu rec.
Poljubac ti saljem Sanjarenja
Autor unajedina — 06 Feb 2011, 21:26
Eh da imam, ko što nemam... Balkan na turskom znači krvavo čelo, ovde smo predodređeni da nas neko raspali među oči da bismo progledali. Ova tvoja priča je sigurno nekom otvorila oči! Dirljiva priča sa puno emocija!
Autor sanjam — 06 Feb 2011, 21:35
Sanjam...iskreno se nadam da ce mnoge moje price bar nekoga dodirnuti da shvati kako se uvek treba boriti,kako se moze izaci iz svakog tunela.Otuda sam i pocela pisati ovaj blog u nadi da nekome mozda mogu pomoci jer da znam da su ovo samo prazne reci istog momenta bih ugasila ovaj blog.
Drago mi je sto sam ovde susrela dobre ljude koji su obasjali moj zivot.
Pozdrav
Autor unajedina — 06 Feb 2011, 21:41
Samo nastavi da pišeš, odlično ti ide, i druži se sa tim dobrim ljudima, siguran sam da si i ti nekima obasjala život!
Pozdrav
Autor sanjam — 06 Feb 2011, 22:09
:)
Autor unajedina — 06 Feb 2011, 22:14
Nismo bili režiseri mnogih događaja oko nas, tek akteri, topovsko meso i statisti. Nije Vam bilo lako, aopet sve je to možda uticalo da postaneš još jači borac. Stoga sam siguran da ćeš uspjeti.
pozdrav
Autor mandrak72 — 13 Feb 2011, 08:49
Hvala ti od srca na komentarima.
Znaci!!!!
Pozdrav
Autor unajedina — 13 Feb 2011, 11:40
Ovo me je rasplakalo.. Hvala sto si mi otvorila oci.
Autor Saska. — 07 Nov 2011, 18:59