Huk
Bila jednom jedna devojcica.
Zelela je da bude kao ptica,da rasiri krila i preleti svet,da docekuje zlatna svitanja.
I docekala je.
Ne svitanja.
Nego zlatni...Kavez.
Znate li kakav je osecaj kad vas zatvore u kavez?
A slobodni ste.Slobodni a vezani.
Kljuckala je mrvice u lepom zlatnom kavezu,cvrkutala.
A onda se probudila.
Nije prepoznala sopstvena krila.
Zakrzljala,malena krila.Mahala je njima pokusavajuci da se odvoji od zemlje...
Zaboravila je umece letenja,smesna u svojim bednim pokusajima.
Stidila se.Tih smesnih perca,kao ocerupanog ptica.
Bila jednom jedna reka.
Izvirala je u planinama,gde je bila ledena,pitka,mocna.
Njen huk terao je ptice sa grana i divljac u beg.
Svom silinom je jurila niz kamenjar,zudeci da se strmoglavi niz vodopad.
Ali nenajavljeno,nestalo je i brda i kamena i sve se primirilo u pitomom toku ravnice.Kao da se i ceo zivot pretvorio u tu ravnu liniju kojom je tekla.
Postala je kao i sve reke,samo one nikada nisu cule huk izvora,one nisu to nosile u sebi.Taj zov.
Tu snagu,izazov,avanturu.Bile su to mirne recice kraj kojih je putnik namernik mogao da legne,da zaspe,dusu da odmori uz zubor njihove vode.
Ona nije davala nikome konaka ni spokoja kraj njenih obala.Prkosila je i zapljuskivala,izlivala se i plavila,unistavajuci sav zivi svet koji se usudio naseliti se kraj njenih obala.
Volela bi mozda ptica da bude kao one lepe ukrasne sarene ptice koje ljudi cuvaju u svojim stanovima,kupuju im najfiniju hranu,i poje cistom vodom.Igraju se sa njima,razgovaraju.Maze ih i paze i pozive sa njima ceo zivotni vek.
Reka bi lepse tekla u pitomim ravnicama,kraj vocnjaka i uzoranih njiva,kosaca koji nakon napornog dana umivaju ruke i lice u njenoj toploj vodi,deca bi u njoj ucila da plivaju,patke i labudovi bi se tu gnezdili.
Neko za koren nije stvoren.
Pa makar i od zlata,kavez je ipak samo kavez.Za krilate.
Ko jednom oseti huk slobodnog pada i moc ledene vode,ne ume nikada vise mirno da tece.Ne nalazi spokoj ni utociste.
Cekajuci...
Da ptici ojacaju krila.
Da zemljotresi provale pukotine na povrsini.
Da se sruci...
Da li ceznja za slobodom ikada zamre u nama,pa se probudimo kao deca nakon ruznog sna,sa nekom tugom i strahom koji nas zapljusne kao voda...i zaplacemo,a ne znamo zbog cega?
Ovo mi je rekao jednom neko veoma mi drag.Upamtila sam.Tada nisam shvatala.Shvatila sam tek kasnije.Ako ima išta veće i jače od ljubavi onda je to sloboda.
Autor tanjana — 23 Maj 2011, 23:57
Vreme ce nam pokazati sta je jace...
Autor unajedina — 24 Maj 2011, 00:49
nema sloboda cenu niti jedno krilo je malo ako se istnski zeli:)poz
Autor GASTRO city — 24 Maj 2011, 02:12
Kažu da je plakanje najlakši posao na svetu. Nije ni čudo onda što po nekad svakom od nas grunu suze na oči bez preteranog razloga. Ili su to ipak neke sitnice koje nam ostanu urezane u malom mozgu i koje potiskujemo, a osećanja hoće van... Mala ptica zakržljalih krila i nabujala reka mogu mnogo toga, imaju hrabrost i jačinu koje nisu ni svesne.
Ispisa jedan od meni omiljenih citata ikad.
Autor biljana — 24 Maj 2011, 08:50
Gastro,ponekad ne vredi ako i istinski zelimo jer nam okolnosti ne dozvoljavaju...Dobro dosli u realan svet,gde krila uglavnom smetaju.
Pozdrav
Autor unajedina — 24 Maj 2011, 09:59
Biljana,mozda imaju hrabrost i jacinu ali vrlo cesto samo ostane mala ptica,a reka dobije svoju branu...I ja volim ovaj citat.
Autor unajedina — 24 Maj 2011, 10:01
Komentar izostao.
Komentator cuti.
Autor casper — 24 Maj 2011, 10:21
Ono što bih želeo, a ne bih umeo da ti napišem u komentaru sadržano je u Selimovićevom citatu. Veliki pozdrav.
Autor Janakis — 24 Maj 2011, 10:34
Casper...i ja cutim.
Autor unajedina — 24 Maj 2011, 10:45
Janakis i ja tesko za svoje misli nadjem prave reci,Selimovic je rekao mnogo vise od mene,taj velikan!
Autor unajedina — 24 Maj 2011, 10:46
Za Mesu sam ti vec pisala, moj omiljeni, Tvrdjava, moja Biblija, tvoje pisanje mi se uvlaci pod kozu! Ali me veceras interesuje ova slika! Nije li to Una? Koliko je ja poznajem, a poznajem dobro, ovo bi mogao biti Strbacki buk? Jesam li u pravu?
Autor Slavica — 18 Jan 2012, 23:22