Stare cipele
Cipele.Nista o nama ne govori toliko kao cipele.
Cipele vam mogu ispricati najbolju pricu o onom ko ih nosi.
Negde sam procitala da najtuznije sto ostaje iza nekoga ko umre su bas njegove cipele.Cipele koje niko vise nece obuti,koje su zavrsile svoj zivotni vek,presle svoj poslednji korak.
I stale.Zauvek.
Prve decije cipelice,koje ostaju sacuvane,nesto najneznije kao uspomena detinjstva.
Ljudi iz naseg zivota,pomesana osecanja kad se setimo njihovih cipela za koje su oni vezani,koje su vec i istrosene i pocepane,ali jos uvek su prkosno na njihovim nogama.
Uvek sam se nervirala kad vidim mamu,kako nosi neke moje stare odbacene patike,i na moje negodovanje da ih baci,da ima toliko novih cipela,da ce je neko videti takvu,da su busne,na posletku da cu ih licno ja uzeti i baciti u kontejner...ne vredi.
Saslusa kritiku,a onda je ponovo vidim u tim istim patikama kako vuce kese iz prodavnice,pravdajuci se...
"Udobne su mi,ne bih ih dala ni za sta na svetu,a i onako je blatnjavo ovih dana,nosicu ih jos malo..."
Jednom uzmem i poklonim joj moje potpuno nove cipele,koje sam obula samo par puta,u nadi da ce prevagnuti to sto nece osecati krivicu da je potrosila novac na sebe,da je to isto nesto moje...Poklonim joj te nove odlicne,moderne i kvalitetne cipele uz pricu kako mi se ne svidja boja,i na njeno pitanje jesu li skupe ja govorim da sam ih kupila na rasprodaji,snizavajuci im cenu najmanje 5 puta,naravno lazem da je na svaki moguci nacin ubedim da konacno ide ko zena negde u novim cipelama,jer da cuje pravu cenu bezala bi od njih ko djavo od krsta.
Upali ta prica,ona preuzme cipele,sve super.
Posle par dana ponovo ona u onim pocepanim patikama,seta sa prijateljicom.
"Mama,gde su ti cipele,jesam ti ih lepo dala,hoces da ih uzmem sebi nazad,ponovo nosis te raspadnute,a imas i svojih novih nekoliko pari,i ove moje,pa jesi li ti normalna zena,sto volis da se patis zivota ti?"
"Ma nemojjj da ih uzimas",kaze ona ko dete,"radujem im se ko ozeblom suncu,nisam nista udobnije u zivotu probala."
"Pa sto ih ne nosis mama,kako te nije sramota u tim starim",vise ocajno preklinjem ja.
"Pa cuvam ih,greota da ih unistavam ovako do pijace i po komsiluku",sad vec sa odbrambenim stavom pravda se ona.
"Mama,ti i ne ides nigde drugo sem do prodavnice,u setnju i do komsiluka,za sta ih onda zivota ti cuvas?"
Besna sam.Umorna sam od ubedjivanja.Predajem se vec.
"Cuvam ih kad krenem negde na slavu i kod doktora",odgovori mi sad vec uvredjeno moja majka.
Zanemim.
Predajem se.
Ne vredi,zaista ne vredi.
Ubedjivati se sa njom da postoji zivot i izvan posete lekaru,ili nekom rodjaku,ravan je prici u prazno.Uvek dobijem odgovor na moju kritiku kako sebi nikad nista ne kupuje,da je njoj vece zadovoljstvo kad kupi nesto meni i mojoj sestri.Ne vredi.
Ovih dana sam bila u nekoj guzvi,na nekom putu,nisam ni vidjala svoje.Bila sam medju nekim negativnim ljudima,u okruzenju gde sam konacno po prvi put shvatila pravo znacenje Balaseviceve pesme "Parada pijanstva i kica",medju nekim pokondirenim tikvama kojima viri praziluk iz dupeta.Gde sve sljasti i vrca u kicu i paradiranju nepismenog polusveta,malih ljudi,izopacenih sujeta.Mesta na kome kurve pricaju o postenju,nepismeni o fakultetu,gde su im idoli Carevi Govedari i slicni,gde primitivci pokusavaju da glume neke velicine ne shvatajuci koliko su smesni i jadni u tom pokusaju."Tetke sa ladnim trajnama,tipovi koji mirisu na mermer,sa Hitlerskim brcicima i pecatnim prstenom,obavezna kravata lavova...",Feme sa cipelama stiklicama na cvetice i kamencice sto sljaste.
Dolazim malopre kod mojih na kafu,onako umorna,iscrpljena i potrosena vise mentalno nego fizicki.Ispraznjena.
Vidim u ulazu one stare pocepane patike moje majke,majke sa fakultetskom diplomom,koja se u zivotu naputovala vise nego sto ce bilo ko sanjati...i nasmesim se.
Osetim neku neobjasnjivu toplotu oka srca,neku ranjivost koja mi tera suze na oci dok se penjem uz stepenice do njih.Zaticem draga lica,majka skace da mi kuva kafu,cak se ni ne ljutim sto me sto puta nutka da nesto pojedem.Pricam im o paradi pijanstva i kica.Smejemo se.Moja porodica.
Medju svojima sam.Dosla sam sam kuci.Na sigurnom sam.Srecna sam.Ususkana sam.
Dok sam odlazila,nekoliko sati kasnije...pogled na stare patike moje majke ponovo mi je izmamio nezan osmeh na licu.Zaista je porodica najvaznija stvar na svetu,prave zivotne vrednosti mozemo dobiti samo u normalnoj,zdravoj,srecnoj porodici.
Cipele nisu bitne.Bitan je osecaj koji nosimo iz te porodice,zbog koje smo bolji ljudi,i dom koji nas ceka da mu se vratimo,mirna luka nakon svih bura i brodoloma,losih ljudi,losih iskustava.
Svuda podji svojoj kuci dodji.
Medju svoje.
sta dodati kad si sve vec rekla u potpunosti se slazem sa tobom . jedno pitanje odgovori ako hoces imas profil na fejsu sa ovom istom slikom ili je to neko drugi samo slucajnost ja trazio nekog i kod tog stoji ta slika
Autor stalker — 08 Maj 2011, 22:28
Moja mama je potpuno ista...ljubim te una
Autor tanjana — 08 Maj 2011, 22:31
Stalker izgleda da smo slucajno uzeli istu fotku sa neta ukucala sam samo u google old shoes photography...i izabrala jednu od postojecih.
Pozdravljam te
Autor unajedina — 08 Maj 2011, 22:33
Tanjana...onda sve je jasno ;)
Poljubi svog Andjela.
Autor unajedina — 08 Maj 2011, 22:33
hvala uno na odgovoru slucajnost nista vise
Autor stakler — 08 Maj 2011, 22:43
Stalker ;)
Autor unajedina — 08 Maj 2011, 22:46
Sve je jasno !Hoću Uno laku noć ti želim.p.s.hvala ti za program...vidimo se
Autor tanjana — 08 Maj 2011, 23:10
Zaista ima toliko nebitnih stvari, koje nam nekada neopravdano zasmetaju, osim onih pravih trajno vrednih, vrednosti koje ne gube sa vremenom-ljubav koju istinski dobijamo i imamo od nama dragih ljudi-nase porodice.
Bas me je pricica oraspolozila, jer i ti htela da priznas ili ne odlicno definises stvari i dajes im prava imena pravo u cilj :) poz
Autor GASTRO city — 08 Maj 2011, 23:45
Divna priča o porodici i pravim vrednostima...
Valjda se onda neće desiti scena koju ne mogu zaboraviti: sve doneseno da se neko preminuo obuje, sređen u kovčegu, i nedostaju....cipele.
Autor sanjarenja56 — 09 Maj 2011, 06:57
Uh vrednosti,pa još proverene a stare..Pozdrav!
Autor Jovan s.s. — 09 Maj 2011, 07:47
Prosto savršeno... Svaka čast.
Autor annaki — 09 Maj 2011, 07:59
Ljutim se dok se dok čitam kako se ljutiš. Pratim te do kraja.
Onda, se naježim.
Od neke divote.
Autor didiland — 09 Maj 2011, 09:16
Heh :) Stare patike. Ima neka tajna u njima. Imam jedne koje imaju tu nekih desetak godina. Najudobnije na svetu. Brišem ih posle svakog nošenja, nosim kod obućara pred svaku sezonu na lepnjenje,ušivanje,krpljenje. I pored dva para novijih, kad god krenem u šetnju uvek uzimam njih.
Potsetila si me na jednu priču koju odavno imam u glavi, ako stignem biće danas na blogu.
Ne znam hoćeš li proveriti komentare na prošlim postovima, ali i da ti ovde kažem - onaj mail je bio za tebe. Javi se. :*
Autor biljana — 09 Maj 2011, 10:06
Gastro,u pravu si sitnice i neizgled nebitne stvari daju boju nasem zivotu,a samo ljubav moze da ga ispuni na pravi nacin.Hvala na ovim lepim recima.
Pozdrav Gastro covece
Autor unajedina — 09 Maj 2011, 10:51
Sanjarenja,jeste ovo je prava porodicna prica.
Joj daleko bilo za to,ne volim ni da pomisljam o smrti,a kamoli da komentarisem.
Pozdravljam te
Autor unajedina — 09 Maj 2011, 10:52
Jovane s.s. neke vrednosti nemaju cenu.Porodica je uvek na prvom mestu.
Svako dobro ti zelim.
Autor unajedina — 09 Maj 2011, 10:53
Annaki,hvala beskrajno.Pozdrav
Autor unajedina — 09 Maj 2011, 10:53
Didiland,pa kad smo slicne nas dve.Moram sad da vidim jesi li pisala nesto ovih dana dok me nije bilo... ;)
Ne daj se godinama moja Ines...
Autor unajedina — 09 Maj 2011, 10:54
Biljana,evo poslala sam ti mail.
Pozdrav
Autor unajedina — 09 Maj 2011, 10:55