Moj deda
Jednom davno,u osnovnoj skoli,imali smo temu da napisemo za pismeni zadatak sastav sa temom Moj deda.Ne secam se dobro sta sam napisala,ali znam da sam tada kao odlican ucenik,dobila cetvorku,sa komentarom svoje nastavnice da sam o svom dedi mogla toliko toga vise da kazem.
Tada nisam razumela.
Moj deda.
Brkati crni muskarac,jako visok kao sto i prilici muskarcima iz kamenitih predela odakle je potekao.Kada je on ulazio u prostoriju,svaki razgovor je zamirao.Njegova se rec slusala bez daha,bez pogovora.Tada je imao dva unuka,a onda sam dosla ja...devojcica.Posle ih je bilo jos unucadi,neki ga nazalost nisu ni upoznali.
Drugacija od te krvi,tamnokosih i krupnih,povukla na majku,nezna kao pahuljica,plava,prozirna.
Ko je bio moj deda u to vreme?Ni dan danas ne znam potpuno.
Znam da je bio obrazovan,da je radio za drzavnu sluzbu u to vreme.Ziveo u raznim stranim zemljama,gde su mu se radjala deca i gde je sluzbovao u ambasadama.
U trecoj zemlji,rodio se moj otac i tu su ostali da zive.
On i baka.Sreli su je preko posla,posto je i ona radila slican posao.Bila je to ljubav na prvi pogled.Fatalna.Zbog koje je ona ostavila dotadasnjeg verenika,skandal za to vreme,i udala se za moga dedu.Zatim su sa sluzbom putovali po raznim zemljama Evrope,i u svakoj im se rodilo po jedno dete.
Ko je bio on u vreme dok sam bila devojcica,koliki je ugled imao,koliku moc ne znam.Uvek je bio doteran,u besprekornom odelu,nikada drugacije nije izasao na ulicu.Sa sesirom.Znam da su mu se svi javljali spustanjem glave,retko ko je prilazio da se rukuje.Svugde je imao pristup,svi su ga pozivali,svi mu dolazili na noge.Igrao je sah sa mojim direktorom skole.Odlucivao o dodeli stanarskih prava,verujem da je ucinio i toj mojoj nastavnici koja mi je na pismenom zadatku dala cetvorku,valjda sokirana i zgrozena koliko sam malo ispricala o svom dedi.
Istina je,da sam ja samo toliko i znala o njemu.I danas nakon toliko godina,pamtim samo trenutke provedene sa njim.Obrise.Boje.Ostalo je sve nebitno.
Svaki dan me vodio na bocanje,to su znate one kugle koje se bacaju po zemlji,neki ih zovu balote...ili kako vec.Sa njegovim drugarima sam sedela i satima gledala kako se bocaju.
A onda me je vodio na sladoled.
Moji su besneli kad me odvede,i ne vrati me na vreme,i pokvari mi rucak sladoledom koga sam sa njim jela koliko god sam mogla pojesti.Obozavao je sladoled.
Secam se reke.Pecanja.Kamenjara i krsa iz kojeg je potekao,gde je najvise voleo da ode.Imali smo tamo kucu,vinograde gde je pravio vino,vocnjake,smokve...Jako sam volela tamo da idem.
Vodio me na pecanje.Napravio mi je jedan mali drveni stap,sa zeleno crvenim plovkom i rekao mi da je samo moj.Cuvala sam ga iza vrata jedne barake u kojoj je stajao alat i svakakve sitnice.
Osecaj reke.Miris reke.Miris zemlje pokraj reke iz koje sam hrabro vadila gliste i stavljala ih na udicu,nikada ne otkrivajuci da sam devojcica i da se plasim ili gadim.I stvarno nisam.Nikada.Uzivala sam u svakom trenutku.Most koji je prolazio iznad te reke,strma staza kojom smo se spustali...Osecaj mira i spokoja,tisine dok gledas u vodu i plovak.I navala adrenalina kad se zeleno crvena mrlja plovka izgubi u dubini vode.Kad izvuces ribu.
Govorio mi je da uvek moram biti svoja i da ne smem nikada zavisiti ni od jednog muskarca.Da ce mi on kupiti auto cim napunim 18.godina i da odmah moram voziti.Nikakva sivaca masina ne dolazi u obzir.Da nikada ne smem dozvoliti da neko digne ruku na mene."On tebe samarom,ti njega sakom u glavu,i okreni se i idi",govorio mi je.Glavu uvek visoko drzi,ne dozvoli nikom da te unizi.Sve se u zivotu da oprati,osim prljavog obraza.
Nema plakanja.Nema odustajanja.Nemam ja dzaba njegovu krv.
Retki trenutci provedeni sa njim,kad ga ukradem od mnostva obaveza i drugih ljudi koji su uvek opsedali njegovu kucu.
Naucio me je da je normalno sto jedem iz srebrne kasicice ali da uvek moram da budem jednostavna i skromna.Da nikome ne dam na sebe.Da uzivam u malim,svakodnevnim,jednostavnim stvarima.Da cenim ljude po tome da li su dobri i ispravni ili nisu.Da je najvece bogatstvo ono sto nosimo u dusi.
Od svega najvise pamtim reku.Pecanje.Staru tresnju ispod koje smo sedeli.Prve smokve.Obrezivanje vinograda.Setnje,duge setnje po krsu i brdasce sa koga mi je pokazao sta je sve moje.
Dede vec odavno nema...Otisao je iznenada.Znam da sam bila jos u osnovnoj skoli,da su dosli po mene i rekli da je umro i da ne smem plakati da ne rastuzim baku.I nisam.Nisam nikad plakala.Bio bi ponosan na mene.
Odavno nema ni onog zivota,sve je nestalo u vihoru rata i uzasa koji su nas zahvatili.Cak ni njegovog groba vise nema,sve je to unisteno,izbrisano s lica zemlje kao da nikad nije ni postojalo.Ostalo je samo secanje.Moje secanje.Moja prica.
Mnogo je vode proteklo od tada.Novi zivot.Potpuno novi zivot.Zivot pocet od pocetka,sa dna.Ljudi koji su zaboravili ko je bio i sta je za njih ucinio.Najbliza rodbina koju je izvukao iz prasine.
Ja sam od njega ipak dobila ono sto je najvrednije.Naucio me je kako da budem covek.
Znam da me posmatra sa nekog oblaka,da se smeska,jede sladoled,i koliko god bila na pravom ili pogresnom putu,uvek navija za mene.
Njegova krv.
Hvala Talasu,koji me je inspirisao svojim blogom o ribolovcima i vratio mi neke davne uspomene koje sam negde potisnula u sebi.
Una, ovo je predivno, ganula si me, podsetila, uznemirila...hvala ti na tome.:)
Autor AnaGram — 23 Mar 2011, 14:28
Unajedina... ne znam sta si pisala onda, ali ovo sada je za 10!
Naucio te je, zaista, onome sto je u zivotu najbitnije! i ostavio ti uspomene koje nikad izbledeti nece!
Lepo. Uzivala sam u postu!
ljubim jako:)))
Autor persefona — 23 Mar 2011, 14:40
AnaGram,hvala tebi sto me citas.Znaci mi ako moja prica bar mrvicu dodirne nekog.
Pozdrav
Autor unajedina — 23 Mar 2011, 14:40
Persefona,hvala ti od srca pojma nemas koliko mi znaci.
Ljubim i ja tebe
Autor unajedina — 23 Mar 2011, 14:41
Talas ume da izvuče iz naših duša neke, nikad zaboravljenje, divne trenutke. Neka sećanja koja će živeti onoliko koliko i mi budemo živeli.
Da, deda, kako u stvari, malo znamo, a toliko smo mislili da znamo, toliko utkane ljubavi, zajedničkih doživljaja, onih za koje misliš da su obični deo svakodnevnice. A onda, grom iz vedrog neba, toga više nema, nema ni dela naše duše. Ipak, ništa nije zaludo, ostaje čovek. VELIKI ČOVEK, to si ti i takva ćeš uvek biti. On u tebi nastavlja da živi.
Ljubim milu reku koja dubi svoje korito neizmernom snagom!
Autor roksana — 23 Mar 2011, 14:46
Hvala tebi za divnu zivotnu pricu. Opet sam uzivao citajuci.
Vise sam napisao na mom blogu.
Prelepo zaista.
:)))
Autor Talas — 23 Mar 2011, 14:49
Roksana svi mi nosimo u sebi,u krvi, neku pricu i snagu iz davnina pa valjda i iznenadi kad nas zivot pritisne kad ispoljimo neke osobine i snagu koju nismo ni znali da posedujemo.
Nista u zivotu nije slucajno.
Osetim da i ti u sebi nosis predivne slojeve prethodnih generacija utkane u tebe.
Dugo je trebalo da se pojavi ova pesnikinja,i drago mi je sto je ovde,em sto lepo pises i komentari su ti poetski.
Zajedno idemo napred.
Autor unajedina — 23 Mar 2011, 14:56
Talas...izgleda da nista u zivotu nije slucajno,pa sam danas,u svom haosu ostavila sve i u jednom dahu napisala pricu kojoj je bas danas bilo sudjeno da se rodi zahvaljujuci tvom saranskom pecanju.
Prica je bas danas morala da bude ispricana.
Sve ima svoje.
Od srca hvala.
Pozdrav
Autor unajedina — 23 Mar 2011, 14:58
Zajedno Una kroz ove burne talase, koji pokušavaju da zdrobe. Ali, jaka je naša snaga, naše su ruke od čelika i svaki zamah nas, svakim danom, vodi bliže suncu.
Ijuuuuuuuuu!!!!
:)))) Talas ovo se ne odnosi na tebe! Ti si talas-dobrić!
Ljubim te draga moja.
Autor roksana — 23 Mar 2011, 15:04
Vidis, bila si u haosu, ali pricu si napisala u miru. Ti si bila u duhovnoj vezi sa dedom, na mestima gde ti je bilo lepo, gde si bila opustena.
Takav spoj je idealan, sama prica to dokazuje.
PS: Jos samo drveni stapic u ruke i na reku. Tek tada ce biti jos lepsa prica, veruj mi.
:)))
Zadovoljstvo je moje, ne zahvaljuj mi.
Autor Talas — 23 Mar 2011, 15:06
:)))
Autor unajedina — 23 Mar 2011, 15:08
Divna priča uno.Odiše nekakvom toplinom i smirenišću.Neka bude što više ovakvim postova.ljubim te
Autor tanjana — 23 Mar 2011, 16:10
Veliki pozdrav za tebe, priča u tvom stilu, u prošlom komentaru na tekst o filmovima sam ti već sve rekao.
Autor Janakis — 23 Mar 2011, 16:23
I ne slutimo, ponekad, kakvo je bogatstvo imati takve pretke.Da nas mnogo čemu nauče i da imamo na koga da se ugledamo.To se ne može kupiti.Neguj to sećanje i nikada se nečeš izgubiti niti zalutati.Zauvek ćeš znati ko si i odakle si i kuda ideš...
Autor vesnabalta — 23 Mar 2011, 16:48
Roksana,reka uvek tece i prevazilazi sve brane...
Panta rei!
Autor unajedina — 23 Mar 2011, 17:09
Hvala ti Tanjana :)
Autor unajedina — 23 Mar 2011, 17:09
Janakis,pozdrav uzvracam,utisci obostrani.
Svako dobro!
Autor unajedina — 23 Mar 2011, 17:10
Vesnabalta...najvaznije je uvek ici kuda te srce vodi,ne odreci se svojih korena i ako i zalutamo ponekad,nikad nije kasno vratiti se na pravi put.
Pozdrav
Autor unajedina — 23 Mar 2011, 17:11
Una nije izbrisan i zna mu se vecno mestu, da bas tu u tvom srcu ostao je zauvek a to je nesto sto nijedan rat ne moze unistiti. uzivao sam u svakoj reci. veliki poz
Autor gasstrocity — 23 Mar 2011, 19:31
Neki ljudi vecno zive kroz secanja i uspomene drugih na njih.Hvala ti na lepim recima Gasstrocity.
Veliki pozdrav
Autor unajedina — 23 Mar 2011, 19:38
Priča mi toliko prilegnu na srce..Pozdrav!
Autor Jovan s.s. — 23 Mar 2011, 19:42
Jovane s.s. jako mi je drago zbog toga. :)
Pozdravljam i ja tebe
Autor unajedina — 23 Mar 2011, 19:49
Mali štap, slameni šešir na glavi, deda i ja u čamcu, on ćutljiv, zamišljen, usredsrećen na plovak, a ja brbljam izvlačeći iz malog mozga milion pitanja gledajući čas u vodu,čas u oblake. Neprocenjivi trenuci.
Autor biljana — 23 Mar 2011, 19:56
Biljana...takvi momenti sacuvani od zaborava obogacuju nas za citav zivot. :)
Pozdrav
Autor unajedina — 23 Mar 2011, 20:11
molim ves hitno mi treba sastav na temu pricali su mi o mojim precima
Autor nina — 11 Dec 2011, 12:19
Super je sastaV ja sam ga napisao i nastawnica mi je rekla da je dobro... HWALLA
Autor Anoniman ;) — 10 Mar 2012, 14:15
astvarno si me dirnula osecanjima prema svom dedi bas toliko mnogo volim i ja svog dedu
Autor andrijana — 21 Dec 2012, 22:04
Prelijep je tekst,rasplakao me... I mene je moj deda obožavao,i ja njega. Poginuo je kad sam bila u prvom razredu. Bila sam mala,tad nisam ni shvatala. Roditelji su mi rekli da je otišao na dugo putovanje. A ja sam ih pitala: Hoće li mi donijeti šta kad se vrati? Tek posle par godina sam saznala da je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Sjećam se puno njegovih priča i naših zajedničkih trenutaka. Tako bih željela da je sad ovdje i da je mogao da me gleda kako odrastam. Ali znam da pazi na mene sa neba i da je ponosan. Imam za sjuta sastav na temu RASTANAK i ne znam da li da pišem o njemu,jer se bojim da ću se usred čitanja rasplakati.
Autor Ime — 12 Feb 2014, 14:23