Brod u boci

Zracak nade

Ljubav — Autor unajedina @ 14:27



Biva da naiđe u ljudskom životu trenutak kad se izlaz nigdje ne vidi i ne naslućuje, kad čovjek osjeća da je izgubljen, on, i sve što je ikad njegovo bilo ili moglo biti.

Tada pritješnjenom i ugroženom strahovanju ne ostaje do jedna misao, obična i slaba. Ali jedina. I čovek se hvata za nju.

I misli...
Tako je, izgubljeno je sve i potpuno! Pa ipak postoje, jer mora biti da postoje, na svetu i drugi krajevi, sa drugim ljudima, drugačijim odnosima i uslovima života, sa drugim izgledima, pa i sa stvarnim izlazom za onog koji se kreće i živi.

Znači da ne moramo prihvatiti bezizlaznost ovog položaja kao stvarnu, sadašnju, potpunu i konačnu, ma kako ona izgledala očigledana.
U toj sumnji u potpunu stvarnost naše nesreće ima zračak nade koji može biti spasonosan, pokazati nam put ka izlazu i pomoći nam da donesemo pravu odluku u trenutku kada sve izgleda izgubljeno.
Nije ta misao ,sama, ona koja nas izbavlja i spasava, nego mogućnost njenog postojanja u nama.

                                                                                                                                            Ivo Andric,Znakovi pored puta

 

 

 

Tracak nade...Osetim ga u sebi.Duboko je usadjen,valjda u korenima,genima koje nosim od brkatih pradedova.Nesto sa cim se rodis.Nosis ga ceo zivot u sebi,samo je pitanje dana kada ces ga postati svestan.

U krvi je.Utisnut u dusu,samo postojanje.Sada znam...da mogu da biram,sve bih opet isto...

Sve na svetu ima svoj razlog.Moje misli,moje srce,moji koraci...nista vise nije isto.Nepovratno se promenilo.

Ja sam se promenila.Nepovratno.

U mene ovakvu utisnuta su moja razocarenja,bolovanja,padovi,uspesi,ljubav,inat.Sve to me je zigosalo da postanem ovakva kakva sam.Da sam zivela uvek po redu,i kako treba,da nisam padala,i patila,ustajala se i borila,prkosila...nikada ne bih postala ovakva.Ja ovakva gresna,jaka i slaba bas sam onakva kakva trebam da budem.Gledajuci unatrag,nikada ne bih cenila onu devojcicu kakva sam nekada bila,bezgrasnu u njenom ispravnom svetu bez bola i trzavica.

Sve bih isto...taj nekadasnji zivot,odavno vise nije moj,i dobro je sto je tako.Zivot me vodi.Zivim dan po dan.

Ne mogu mi nista ni ljudi,ni orkani,ni patnje.Sama Svoja.Oduvek.Zauvek.

Kao Skarlet o Hara...Borim se.A o svemu ostalom...

 

Mislicu o tome sutra...

 


Powered by blog.rs