Brod u boci

Pod svodovima dobrih ljudi

Zivot — Autor unajedina @ 16:52

Prvo da se od srca zahvalim nasem dragom saborcu Mandraku72,koji je glavni krivac za dogadjaje koji su usledili.Pod svodovima desetog sela,Zorana Plavsica... knjige koje su u kutiji krenule prkosno i ponosno iz Bosne uz junacko preuzimanje Stepskog Vuka,putesestvije nastavlja dalje ka Beogradu uz zavrsni udarac Sanjarenja koja je glavni organizator i eto tako se mala druzina,svako sa neke svoje strane,slila Pod svodove Moskve u renoviranju.Knjiga je u mojoj ruci.Sa posvetom.Meni.Osecanje...Neprocenjivo.

Sada znam.Sve ima svoje.U ovom svemiru neizvesnosti,ovakav trenutak dolazi samo nekoliko puta u zivotu bez obzira koliko zivota zivis.Trenutak kada sretnes dobre ljude,plemenite duse,kada ne moras da nosis masku,kada ti prija i da cutis jer osetis da se razumete.Potpuni neznanci.Koje srecem prvi put u zivotu i ciji lik ne poznajem.Iz nekog virtuelnog sveta gde cuvas ogoljenu dusu,bez celofana i maske.

Kako sam ih prepoznala pitate se?Po ocima smo se prepoznali.Kada se neke kockice mozaika polako sklope,i sve dobije neki svoj smisao.Kada pronadjes ljude nalik na sebe.

Da krenem od pocetka...

Vreme proslo.Pocela sam pisati blog,jer sam zelela da pronadjem mesto za sebe gde mogu napisati sta zaista osecam,nesto kao dragi dnevnice u detinjstvu.Stvorila svoj lik.Moje utociste.Susrela ljude slicne sebi.I kad sam krenula imala izricito pravilo,nikada ne mesati virtuelni i stvarni svet.Nikada ne izviriti iz sigurnosti ekrana.Zauvek ostati podeljena na Unu ovde i Unu tamo.Nikada ne smeju da se sretnu.Nikada.Te dve Une.

Samo eto,nikad nisam cula za ono "Nikad ne reci nikad."

Vreme danasnje.Gledam mail.Mandrak.Sanjarenja."Ceka te knjiga."Ma ne idem nikako govorim sebi.Nema sanse.Ne mogu.Imam tremu.To su ljudi koji ZAISTA PISU.Ja piskaram.Lutam.Trazim se.Oni su kao neka zvezdana bica,poznaju tajne svemira,pored njih se verovatno svako oseca malim,a ja ovakva kakva sam stvarna i obicna nisam naviknuta da budem sa ljudima ciji umovi rade tako ispravno i nepogresivo.Bice tu i drugi blogeri.Pravi pisci i pesnici.Ma ne idem.

Subota predvece.Hvatam sebe kako razmisljam sta da obucem.Ma ne idem nema sanse.Obuvam cizme.Ovako stoje stvari,idem samo da se prosetam i eventualno prodjem pored mesta zlocina.Necu uci.Nikako necu uci.

Izlazim iz kuce i osecam kako mi je utroba poskocila,ubod necega sto pocne u grudima i uplovi u stomak.Samo cu da prosetam,govorim sebi dok utrcavam u autobus.Ponovo ubod treme u stomaku.Trazim prazno mesto pogledom,kad sednem smiricu nervozu...ugledam ga.Sednem.Drzim tasnu u krilu.Vozim se.Gledam kroz prozor gradskog prevoza i pogled mi padne na osobu pokraj mene.Jednu osobu.Ne,dve osobe.Sedi nas troje!Shvatim da su sedeli zagrljeni mladic i devojka koju je on privukao ka sebi a ja sam onako pogubljena pomislila da je prazno mesto i sela pored njih.Oni zblanuto gledaju u mene ali ne reaguju.Verovatno im je u glavi da sam neka lujka zestoka.Skupljam delice samopouzdanja,ustajem kao da nista nije bilo i odlazim na kraj autobusa.

Mister Bin,ja sam najobicniji Mister Bin i stvarno nema sanse tek sada da upoznam te ljude.Samo ce se razocarati.Ne idem.Idem do prodavnice da se zgrejem i pogledam garderobu,da kao svako tipicno zensko skrenem misli.U stvari cu i da bacim pogled u ogledalo da vidim jesam li rascupana i razmazane sminke.Gledam neke torbe.Lepa bez od prevrnute koze.Hm...nije losa bas da vidim kako mi stoji.Stavljam rukavice u dzep od jakne.Stavljam torbu na rame pokraj moje i idem do ogledala da vidim kako mi stoji.Napravim tri koraka i osetim ruku zene koja mi hvata doticnu torbu sa ramena."Devojko pobogu vrati mi torbu."

U tom trenutku shvatim da sam uzela torbu zene koja je probavala kaput i odlozila svoju torbu na pult do sebe.I da sam ja uzela tu istu tudju torbu stavila je na rame i krenula.

Ma nema sanse da idem.Ja sam stvarno pravi pravcati Mister Bin.Ova gospodja i prodavnice i ovo dvoje iz autobusa bi imali i te kako zajednicku temu o susretu sa jednom lujkom.Istracavam iz prodavnice.Vadim maramice iz dzepa.Idem ka mestu zlocina.Tek sada znam.Vec dugo se ja krecem tamo,kao mali potok prema matici.Ulazim,i shvatim da sam negde izgubila rukavice...ma nema povratka.Ulazim.Tu sam...

Sve sto je posle usledilo ne mogu da tvrdim da je bio stvarni dogadjaj.Mislim da je deo moje imaginacije,eventuano neki ucesnik doticnog dogadjaja moze da potvrdi suprotno.

Dobri ljudi.Dobri ljudi.Ja, Mister Bin,piskaralo koje se trazi i koje jurisa na vetrenjace...sedim sa njima.Uz kafu,kuglof, sa knjigama na stolu.Stoje knjige kao najveca svetinja.Mandrakova Pod svodovima desetog sela i Valcer nase drage Sanjarenje.I mi ,malo drustvo kao zaverenici neke velike tajne zivota,Don Kihoti ponosno okupljeni oko nje.Prepoznajemo se po ocima.

I onda shvatim ono sto nam je zajednicko.Svi smo deca.Deca.Pogledi deciji,osmesi deciji ali igramo se stvarnog zivota.Zivimo stvaran zivot svako sa svojim problemima a u dusi smo deca.

Sanjarenja...Bilo sta da napisem premalo je za utisak koji je ostavila na mene.Prava,istinska Dama koja ima toplu rec za svakoga.Pravi gest.Pokret.Pogled.Nisam nikada upoznala nekoga poput nje...Dama bloga...Premala rec da je opise.Lepak koji nas drzi.Pa jeste,ali opet nedovoljno.Koju rec da nadjem za nju?Pogledam je i shvatim da gledajuci u njenu spoljasnost ja pocinjem da nazirem dete.Ima oci devojcice.Ima osmeh devojcice.Ne moze da prevari.Veliko,iskreno,cisto dete.Vidim tu istu devojcicu koja se gleda u ogledalo u Makarskoj,koja skuplja svoje petice,devojcicu koja oblaci prve plesne cipelice.Dan danas ona je ta ista devojcica u dusi.Zena a dete.Dete i zena.Neka tuga,neke dubine,borba,energija,toplina,srdacnost...sve to je ona.Najuplasenija devojcica i najsnaznija zena.I onda mi sine izraz.Matica.Matica.Matica kojoj svi mi tezimo.Matica prema kojoj tecemo.Matica koja nam daje snagu na ovom nasem putu.Mi mali potoci koje ona okuplja oko sebe.Mi mali brzaci koji nalazimo put ka svojoj Matici.Nikada nisam upoznala nekoga poput nje.

Mira Kuglof.Gospodja do mene.Prvo primetite oci.Oci.Donela nam je svoje savrsene kuglofe koje je kao najvece blago izvadila ispred nas.Dobrodusna zena.Draga.Prica o svojoj deci.Ima psa koji je svako vece saceka kad se vrati kuci.Zena borac.Osecam je kao da je i otac i majka,i zena i muskarac.Borac.A opet nekako ima neceg decijeg u njoj.Kao da bi se nekada kao mala devojcica podvukla pod neciji zastitnicki kaput.Da odmori malo.

Domacica.Sve ali nikako domacica.Za nju nikako ne bih rekla domacica.Svoja.Tako svoja.Podseca na dragu tetku buntovnika kojoj mozete ispricati sve.Koja ce vas iskritikovati ali uvek vam dati pravi savet.Zena laf.Ne da se.Ne da.Ona je slusalac.Slusa.Ucestvuje mislima u razgovoru.Malo prica.Ali kad kaze svaka rec ima svoju pravu tezinu i meru.Ona je od onih ljudi koji su tako uspravni,tako ponosni,tako ispravni.Pored kojih se uplasis zbog svojih slabosti i trudis se da budes sto ispravnij.Ne znam zasto ali postoji jedan dogadjaj koji se desio davno,i ne znam zbog cega ali u trenutku kad sam je upoznala pao mi je na pamet.

Bilo je to davno.Dok sam studirala,i svako jutro u 7h ujutru isla na predavanja.Gradski autobus.Guzva.Svako nervozan.I svako jutro jedna ista zena za kesama,punim kesama sa pijace,uvek hleb,i razne druge stvari.Uvek zuri.Uvek energicna ulazi i gleda gde ce sesti i spustiti mnogobrojne cegere i kese pokraj sebe.Jedno jutro jedan nadobudan,pun sebe mladi covek nervozan ceka da krene autobus.Ulazi ona,i onako zadihana provlaci se pokraj njega sa svojim malim tovarom a on onako nervozan vikne na nju drsko i bezobrazno "Sta se ti matora guras i gde ste se vi starci nadigli ovako ranom zorom da pravite guzvu po autobusu majke vam."Ona prolazi pored njega.Sedne.Spusti svoje kese sa hlebom i povrcem sa pijace pokraj nogu.Izvadi svoju knjigu negde izmedju veze zeleni sa supu i banana i odgovori mu najsmirenijim mogucim glasom "Idem sine jednom magarcu kao sto si ti da cuvam decu."I otvori svoju knjigu i pocne da cita.Tajac u autobusu.Taj je dogadjaj bio pre 8 godina,potpuno sam zaboravila na njega i ne znam ni kako ni zasto setila sam se te doticne gospodje kad sam upoznala Domacicu.Izuzetna zena.

Stepski Vuk,decak,Petar Pan.Covek.Otac.Nikada ne biste pogodili ne samo da je pisac i pesnik,a jos manje da tako nezne i tople pesme pise, kada bi ga slucajno sreli.Kulturan.Sin kakvog bi svaka majka pozelela.Covek koji je pronasao svoju srecu,kojoj mi ostali tezimo.Velika je cast da je zbog nas propustio kupanje svog sina kome cezne sva cuda sveta da pokaze.Dobar otac.Dobar covek.Dok smo mi ostali jeli svoje kuglofe,on svoj nije ni pipnuo.Tek pred kraj veceri zamolio je Miru da mu spakuje jedno parce,i jos jedno za njegovu dragu."Kad zaspe nas malisan,obradovacu je kuglofom i otvoricu nam flasu crnog vina."I sa osmehom otisao u toplo porodicno gnezdo.Treba li nesto reci drage moje nakon takvog gesta?Ja ostadoh bez reci.Verovatno kako i prolaznici jedne noci u Dositejevoj u Novom Sadu kada su gledali mladica koji je nenadano izasao iz svog automobila i poceo brojati korake.Da...ima ih 206...duzina sokaka.I da...taj doticni je bio nas bloger Stepski Vuk.Cisto da znate.Ima ih 206.Nisam ni ja znala.A uvek sam se pitala...

Vesela.Na suprotnoj strani stola od mene.Prvo primetite osmeh.Nepogresivo znate da je ona.Savrseno joj pristaje nadimak.Vesela.Toplo i drago stvorenje.Pitala bih je toliko toga,a nekako mi je bila najdalja na tom drugom kraju stola.A opet nekako imam osecaj kao da smo se razumevale pogledom.Pogledmo se.Pa se nasmesimo.Ne kazemo mnogo.A opet rekle toliko toga...

Moji blogeri.Don Kihoti...Na kraju veceri nam se pridruzio i jedan pisac.Pravi pravcati,verujte mi na rec.Sa pravim sesirom kakve nose boemi i pisci.A od njega mozete i uvek dobiti tacan odgovor da li struja brze putuje kroz dalekovode koji idu niz brdo ili one koji idu uz brdo.Hm...sta mislite?I nemojte slucajno da kazete da su knjige debele.Krave su debele.Knjige su opsirne.

Sta mislite pod kakvim sam utiscima dosla kuci?Mislim da sam sanjala,a onda uzmem u ruke knjige koje sam dobila.Dokaz da je bilo stvarno.Zaistinski.

A opet kao i nekom snu.Kao i danasnji dan.

Na etno sajmu,gde smo Sanjarenja i ja(da,da ova ista ja Mister Bin i piskaralo) posetile nasu dragu Miru Kuglof.Ceo taj Etno sajam vam je Srbija u malom.Mirisi i ukusi.Izvorni.

Zanima vas sta su degustirale Sanjarenja i UnaJedina?Uzivale smo u kuglofu.Sanjarenja je jela Carski kuglof i pila savrseni beli Bermet.Una je uzivala u kuglofu sa visnjama uz koji je pijuckala crni Bermet.Zavidite nam?Uh ljudi...sto je to dobro.Kuglof remek delo nase Mire koji mirise na topao dom,na dorucak koji nam pruzi baka uz vatru koja pucketa.I uz njega zavodljivi Bermet,specijalno aromatizovano vino.Naravno Sanjarenja je po nagovoru sina morala doci kuci sa dve flase vina...minimum.I sa kuglofom.Nezaobilaznim.

Sada negde u toplini svoga doma Sanjarenja uziva uz Kuglof i Bermet sa svojim sinom.Zamisljam je kako je to u njenom stilu pretvorila u pravu malu svecanost.Sa dekorisanim stolom.Svecama.Lepim tanjirima i viljuskicama.Lepim visokim vinskim casama.Kod nje ne moze drugacije.Ona je takva.Posebna.

A Una evo sedi u stolici za racunarom,uvijena u cebe,pise ove redove,prepuna utisaka prstima hvatam sa celofana preostale mrvice kuglofa koji sam pocela jesti na pocetku pisanja ovih redova pa skupljam mrvice izmedju tipki tastature.A i kako bi drugacije bilo kod mene?Uvek mimosvijeta.Uzivam ja na svojoj strani grada,na svoj nacin.Uziva Sanjarenja na svojoj strani grada.A opet osecam da nas iste misli vezuju,na lepo upoznavanje,na drage blogere koji su se okupili.Ovo je bujica koja se pokrenula ka svojoj matici.Nema joj povratka.

Dame i gospodo...ova predstava je zavrsena.Za sada.Nastavice se...Nadam se da ste bar delimicno uzivali u njoj kao sto smo mi.Bila mi je cast upoznati vas.Nadam se da cemo se ponovo negde druziti.Hvala Mandrace dragi na knjizi...jednom mozda upoznamo i tebe.

Toliko od piskarala.

Kao sto zavrsava cuvena Kazablanka...

Mislim da je ovo pocetak jednog divnog prijateljstva...

I kao sto Sanjarenja kaze,zivot je ples.Svaki trenutak ima svoj poseban ples.Meni se cini da smo mi odigrali jedan dobar sirtaki.A vama?

 


Powered by blog.rs